Komunikacija je glavna sila pokretanja društva kroz čitav život. Cilj je rada spoznati razliku između verbalne i neverbalne komunikacije u društvu. Najveći fokus je na neverbalnoj komunikaciji koja je znatno dominantnija u odnosu na verbalnu. Posebna pažnja posvećena je hrvatskim političarima te njihovoj neverbalnoj komunikaciji. Neverbalna komunikacija je način na koji ljudi komuniciraju bez riječi bilo namjerno ili nenamjerno. Emocije, stavovi, promjene ponašanja odraz su neverbalne komunikacije. Znakovi koji upućuju na neverbalnu komunikaciju su izrazi lica, ton glasa, položaj tijela, dodir i pogled. Moć neverbalne komunikacije je ta da može ponoviti, upotpuniti i naglasiti izgovorene riječi, može zamijeniti govor, može regulirati razgovor. Činjenica da ljudi oko nas šalju neverbalne poruke je važna jer to znači da imamo dostupan izvor informacija o sebi i drugima. Ako uspijemo prepoznati te signale više ćemo znati što ljudi oko nas razmišljaju i osjećaju tako da ćemo na lakši način odgovorit na to njihovo ponašanje. Političko komuniciranje jedno je od najzahtjevnijih komuniciranja s verbalne i neverbalne strane. Da bismo bili uvjerljivi te zadobili povjerenje građanstva, osobito glasača, političari moraju biti izvrsni u javnim nastupima osobito kada se obraćaju potencijalnim biračima. Političar mora biti uvjerljiv svojim verbalnim sadržajem i argumentima. Međutim, njihova uvjerljivost donosi niz neverbalnih znakova koje katkada mogu biti kontradiktorne izgovorenome sadržaju. Primjerice, političar koji govori da može i zna, no pokreti ruku, položaj cijelog tijela, mimika, govore da je nervozan i nesiguran. Političar koji smatra da je on/a najbolji izbor jer može biti odličan lider, a neverbalni znakovi govore da nema samopouzdanja i da se boji. U političkom svijetu uvjeravanje se najčešće temelji na govornikovu kredibilitetu. Sigurnost, vjerodostojnost i uvjerljivost u javnom nastupu potvrđuje se neverbalnim znakovima. I u tome je njihova važnost.