Mobilni komunikacijski sustavi koriste se elektromagnetskim zračenjem radiovalova za prijenos podataka u slobodnom prostoru. Prostor koji pokrivaju primopredajne bazne stanice, tzv. ćelije, je prostor na kojem postoji mogućnost bežičnog pristupa mobilnoj komunikacijskoj mreži. Kako bi se postigla bežična komunikacija korisnika i mobilne mreže, potrebno je ispuniti zahtjeve modela pokretljivosti, za što je zadužen mrežni proces poznat kao upravljanje pokretljivošću. Mobilni sustav druge generacije GSM, prelaskom na digitalni prijenos podataka s analognog modela prve generacije, započinje nagli razvoj telekomunikacija, telekomunikacijskih tehnologija i mobilnih uređaja. Komercijalnom uporabom mobilnih komunikacijskih mreža stvara se potražnja za boljom kvalitetom usluge, većim brzinama i većim kapacitetima mreže, što otvara veliki interes u području razvoja telekomunikacija. Razvoj tehnologije omogućava implementacije novih usluga modifikacijom postojeće GSM arhitekture, poput proširenja GPRS koje, uz uslugu glasovnog poziva, omogućava slanje SMS poruka i pristup internetu. Razvojem idućih generacija, uporaba mobilnih mreža polako se standardizira i otvara novi način komunikacije i razmjene podataka na svjetskoj razini. Treća generacija rješava sve zahtjeve modela pokretljivosti i donosi novi način pristupa internetu putem mobilne mreže uz novi naplatni model. Četvrta generacija mobilnih mreža prva ima standardiziranu kvalitetu usluga koje se pružaju, a petom generacijom očekuju se vrlo velike brzine prijenosa i veća fleksibilnost korištenja mobilne mreže.