Ciljevi istraživanja:Istražiti učestalost antimikrobicima uzrokovanog kolitisa; ustanoviti značenje dobi, spola, komorbiditeta, prethodnih hospitalizacija kao i vrste antimikrobika na njegovu pojavnost te izračunati učestalost recidiva. Također smo ispitivali principe i način liječenja antimikrobicima uzrokovanog kolitisa u OB Virovitica u razdoblju od listopada 2010. godine do prosinca 2016. godine. Ustroj istraživanja: Retrospektivno istraživanje. Mjesto istraživanja: Opća bolnica Virovitica Ispitanici i metode: Ispitivanje je obuhvatilo 54 bolesnika u OB Virovitica u navedenom periodu kod kojih je dokazana prisutnost toksina A i B C. difficile u stolici. Uzorci stolice testirani su EIA metodom u mikrobiološkom laboratoriju ZZJZ VPŽ. Podaci su prikupljeni iz povijesti bolesti ispitanika i elektronske baze podataka mikrobiološkog laboratorija ZZJZ VPŽ. Rezultati: Najveći broj oboljelih od antimikrobicima uzrokovanog kolitisa bio je u dobnoj skupini starijoj od 65 godina; medijan životne dobi oboljelih iznosi 73 godine. Žene su 1,08 puta češće hospitalizirane od muškaraca. Utvrdili smo statističkom obradom da spol po dobnim skupinama ne utječe na pojavnost antimikrobicima uzrokovanog kolitisa (p = 0,07). Polovica oboljelih bila je prethodno hospitalizirana (< 90 dana), a statističkom analizom dokazali smo da prethodne hospitalizacije utječu na povećan rizik od obolijevanja. Najčešći komorbiditet u OB Virovitica u periodu od 2010. – 2016.god. bile su kardiovaskularne bolesti (50%), potom gastrointestinalne, plućne i šećerna bolest u istom postotku (26%). Antimikrobicima uzrokovan kolitis češće su dobivali oni bolesnici koji su uzimali lijekove iz skupine cefalosporina (33%), a zatim iz skupine penicilina + inhibitora β laktamaze (30%). Recidivi postantimikrobnog kolitisa nastajali su u prosjeku 27,7 dana nakon završenog liječenja prve atake antimikrobicima uzrokovanog kolitisa. Recidivi (11%) su se češće javljali kod bolesnika koji su dobivali lijekove iz skupine penicilina + inhibitora β laktamaze (18,8%) od ukupnog broja recidiva. U terapiji svih oboljelih najviše je korišten metronidazol (48%), zatim vankomicin per os (37%). Metronidazol je davan 1,3 puta češće od vankomicina per os. Svi bolesnici su uz antimikrobnu terapiju liječeni i simptomatski te su, uglavnom, bili izolirani. Od ukupnog broja liječenih bolesnika od antimikrobicima uzrokovanog kolitisa 24,1% je umrlo, od toga 7,7% onih s recidivima. Zaključak: Unatoč postojećem znanju o etiologiji i prevenciji antimikrobicima uzrokovanog kolitisa broj oboljelih je i dalje značajan. Razlog tome je prvenstveno nepotrebno ordiniranje antimikrobika pogotovo kod starije populacije koja i inače češće obolijeva zbog prisutnih komorbiditeta te općenitog opadanja imuniteta s višom dobi. Višem broju oboljelih od postantimikrobnog kolitisa donosi i bolje prepoznavanja same bolesti. U svjetlu navedenog izuzetno je važna uloga liječnika i sestara prvostupnica u edukaciji, prepoznavanju antimikrobnih kolitisa pogotovo u populaciji koja mu je sklona,30 kao i odgovarajućoj zaštiti te iste populacije.