Samoozljeđivanje se odnosi na namjerno uništavanje vlastitog tjelesnog tkiva bez samoubilačke namjere i u svrhe koje nisu društveno sankcionirane. Uobičajeni primjeri uključuju rezanje, spaljivanje, grebanje i udaranje ili udaranje, a većina ljudi koji se samoozljeđuje koristi više metoda. Samoozljeđivanje je najčešće među adolescentima i mladim odraslima, te je stopa samoozljeđivanja najviša među psihijatrijskom populacijom, posebno među ljudima koji prijavljuju karakteristike povezane s emocionalnim stresom, poput negativne emocionalnosti, depresije, anksioznosti i poremećaja regulacije emocija. Samoozljeđivanje i samoubilačka ponašanja razlikuju se na nekoliko važnih načina. Samoozljeđivanje je rašireniji, uključuje različite metode (na primjer, rezanje i spaljivanje, umjesto ponašanja koja uključuju vatreno oružje, vješanje ili samootrovanje), a rezultira tjelesnim ozljedama koje su manje medicinski teške i koje uzrokuju manje smrtonosne štete, u usporedbi sa samoubojstvom pokušaji. Važno je, međutim, da razlike između samoozljeđivanja i pokušaja samoubojstva ne isključuju njihovu istodobnu pojavu. Uistinu, često je utvrđeno da se samoozljeđivanje i samoubilačka ponašanja istodobno javljaju i u zajednici i u psihijatrijskoj populaciji. Mnogi zdravstveni radnici samoozljeđivanje smatraju pokušajem samoubojstva, a malo zdravstvenih radnika razmatra ili raspravlja o značenju, funkciji ili namjeri djela samoozljeđivanja, umjesto da pretpostavi da je samoubojstvo bilo namijenjeno i da bi ga trebalo spriječiti što je više moguće.