Dokazivanje moždane smrti i kadaverična eksplantacija organa su teme koje su relativno slabo poznate osim u uskom krugu stručnjaka koji se time bave. Kadaverični donori su veoma specifični i osjetljivi. Rad sa donorima zahtjeva veliku predanost, znanje i sposobnosti.Dužnost koordinatora i osoblja je dijagnostika, praćenje, zbrinjavanje potencijalnih donora. Nastoje se pratiti najnoviji svjetski trendovi u intenzivnom liječenju kako bi se održala kvaliteta organa za primaoca. Cilj ove radnje je prikazati postupke utvrđivanja moždane smrti i kadaverične eksplantacije, a korištena je metoda pregleda dostupne literature. Detekcija potencijalnih donora započinje već pri prijemu u bolnicu. Pozornost je usmjerena prema pacijentima sa cerbrovaskularnim lezijama, kraniocerebralnim traumama, ishemičnim promjenama mozga, a pri tome se posebno obraća pažnja na dob, komorbiditete i ostale kriterije. Da bi se utvrdila moždana smrt izvodi se niz kliničkih pregleda: stanje zjenica, kornelani refleks, podražaj trigeminusa, okulocefalički, okulovestibularni, trahealni i faringealni refleks, atonija muskulture, atropinski te apneja test. Ako su navedeni odsutni, radi se jedan od instrumentalnih testova: selektivna moždana panangiografija, transkranijalni doppler ultrazvuk, EEG. Potencijalni i dokazani donori su smješteni u JIL-ovima. Zahtijevaju mehaničku ventilaciju, kontinuirani nadzor, terapiju te nadzor tijekom 24 sata jer nastupanjem moždane smrti dolazi do burnih promjena u cijelom organizmu. Nakon što se dokaže moždana smrt donor se transportira u ustanovu gdje se radi eksplantacija ili se ista radi u matičnoj ustanovi. Ključ za veći broj i veću uspješnost eksplantacijskog postupka je kvalitetna edukacija zdravstvenog osoblja i povećanje svjesnosti javnosti o doniranju organa.