Grupna terapija je proces istovremenog liječenja većeg broja pacijenata i najčešće se primjenjuje u liječenju mentalnih poremećaja i bolesti. Osnovni ciljevi prvenstveno su usmjereni na poticanje pacijenta na prihvaćanje liječenja koje potiče modifikaciju njegova ponašanja. Grupna terapija potiče razvoj interpersonalnih vještina, vještina suočavanja, stvaranja i održavanja odnosa, osigurava edukaciju, pomaže u prihvaćanju preventivnih mjera i olakšava povratak normalnom funkcioniranju u društvenoj sredini. U procesu grupne terapije sudjeluje veći broj pacijenata, no procjena i liječenje usmjereni su na pojedinca, njegove potrebe i oporavak. Međusobnom razmjenom iskustava svaki član grupe ima mogućnost zamisliti se u sličnom položaju, a kroz prepoznavanje napretka drugih povećava se motivacija, suradljivost i predanost procesu liječenja. Strukturiranje grupa na temelju dijagnoze omogućuje učenje i podučavanje u grupnom okruženju. Interpersonalno učenje omogućuje stjecanje novih perspektiva o vlastitom stanju, učenje strategija suočavanja sa strahom od društvene interakcije i stjecanje samopouzdanja. Medicinske sestre u grupnoj terapiji imaju ulogu voditelja grupe, a osim pridržavanja načela grupnog rada trebaju koristiti različite strategije prilagođene potrebama pacijenata. Ovisno o strukturi pacijenata, grupne terapije mogu biti psihoedukativne, kognitivno bihevioralne, terapije usmjerene na podršku i razvoj vještina. Medicinske sestre u procesu grupne terapije trebaju imati razvijenu svijest o različitim fazama razvoja grupe koji prolazi kroz pet faza. Na prvom sastanku grupe medicinska sestra treba postaviti pravila i ograničenja o iznošenju osobnih informacija i važnosti očuvanja povjerljivosti unutar grupe. Medicinske sestre koje sudjeluju u grupnoj terapiji trebaju imati posebnu edukaciju u području psihijatrijskih i bihevioralnih znanosti, što im daje mogućnost preuzimanja uloge voditelja, ali i visoku razinu odgovornosti u cjelokupnom procesu grupne terapije.