Parkinsonova bolest (PB) je idiopatski, sporo progresivni, degenerativni poremećaj središnjeg živčanog sustava, koji je obilježen sporošću i siromaštvom pokreta, mišićnom rigidnošću, tremorom u mirovanju i nestabilnošću u održavanju položaja tijela. To je kronična bolest kod koje dolazi do propadanja dopaminergičnih stanica bazalnih ganglija, a posebno substantiae nigrae u moždanom deblu. Parkinsonova bolest dovodi do značajnog morbiditeta i pogoršanja kvalitete života. Parkinsonova bolest nije nasljedna, iako postoje podatci o obiteljima u kojima više članova ima simptome. I incidencija i prevalencija Parkinsonove bolesti rastu s povećanjem starosti populacije koja se ispituje. Epidemiološke studije upozoravaju i na nešto češću zahvaćenost muškaraca u odnosu prema ženama. Simptomi Parkinsonova trijasa su: tremor, akineza, rigor koji nisu uvijek jednako snažno izraženi. Rigor je povišen mišićni tonus koji se određenim osobinama razlikuje od spastičnosti. Segmenti tijela zahvaćeni rigorom izgledaju neprirodno ukočeni, a pripadajući zglobovi mogu biti fiksirani u većoj ili manjoj mjeri, što dovodi do skraćenja mišića i tetiva, smanjenja opsega pokreta u zahvaćenim zglobovima i pogoduje razvoju kontraktura, ravnoteže i gubitkom aktivnosti samozbrinjavanja, kretanja, društvenog života i sl. Procjena je individualno prilagođena potrebama svakog bolesnika i osobitostima njegovog oštećenja. Rehabilitacija, pretežno fizioterapija, kod bolesnika oboljelog od Parkinsonove bolesti, mora biti primijenjena rano, jer su preventivni fizioterapijski postupci efikasniji. Fizioterapija se sastoji od čitavog niza neurorehabilitacijskih metoda i fizioterapijskih tehnika kojim se nastoji djelovati na sve zahvaćene sustave u organizmu. Cilj je postizanje maksimalne aktivnosti. Bolesnici trebaju obavljati svakodnevne aktivnosti što je duže moguće. Ukoliko to ne mogu, program vježbi i fizikalna terapija može poboljšati njihovo stanje i naučiti ih prilagodbama u životu.