Hipotermija se javlja kada tijelo gubi toplinu brže no što je može proizvesti. Normalna tjelesna temperatura iznosi oko 37°C. Stanje postaje opasno kad se tjelesna temperatura spusti na oko 35°C, pa se metabolički ciklusi u našem organizmu počinju usporavati. Kada tjelesna temperatura dosegne 33°C, osoba prestaje drhtati, postaje konfuzna i nije u stanju stajati na nogama. Stanje opće nesvjestice nastupa čim tjelesna temperatura poprimi vrijednosti oko 30°C i osoba može vrlo brzo umrijeti ako se odmah nešto ne poduzme. Najčešći uzroci hipotermije su izloženost hladnim vremenskim uvjetima, vlazi ili hladnoj vodi. Smanjenje tjelesne temperature uzrokovane izlaganjem tijela hladnoći, u zatvorenom prostoru ili na otvorenom, naziva se hipotermija ili pothlađivanje organizma. Pothlađivanje se očituje kao gubitak osjeta u rukama i nogama, trnjenje perifernih dijelova tijela vrlo je često, osjeća se pospanost i srce sporije kuca. Rezultati studija upućuju na pozitivan učinak hipotermije na preživljavanje i na neurološki oporavak pacijenata kod kojih je primijenjena terapijska hipotermija te je ova metoda uvrštena u smjernice za reanimaciju kao standardna metoda zbrinjavanja u postarestnom razdoblju. Metode za uvođenje i održavanje hipotermije su različite, u osnovi se dijele na neinvazivne i invazivne, a svaka metoda ima svoje prednosti i nedostatke. Cilj ovog rada bio je prikazati učinkovitost terapijske hipotermije, kao i ulogu medicinske sestre/tehničara u zbrinjavanju pacijenata sa hipotermijom. Iako, unatoč prepoznatim pozitivnim učincima umjerene hipotermije nakon kardiorespiratornog aresta ona se do danas nije potpuno implementirala kao standardna metoda liječenja pacijenata koji su doživjeli kardiorespiratorni arest te su uspješno reanimirani u smislu uspostave spontane cirkulacije.