Kao što je svaki dio ljudskog organizma podložan oštećenju, tako je i sa živčanim tkivom, što se naziva lezija živca (što je jako izraženo kod perifernog živčanog sustava). S obzirom da je peronealni živac dio perifernog živčanog sustava te se prostire relativno dugim putem (skroz do dorzuma stopala, a zapravo je jedna od terminalnih grana živca kuka koji ide od sakralnog pleksusa), lako se može zaključiti da je podložan raznim oštećenjima. Kako lezijom peronealnog živca dolazi do velikih problema s ravnotežom i hodom neki od najčešćih testova koji se koriste kao objektivno mjerilo su: TUGT, MINI BEST test i Bergova skala ravnoteže. Fizioterapijska intervencija kod lezije peronealnog živca temelji se na informacija o samom stanju pacijenta, nastanku same lezije, pozadini bolesti (da li je posljedica oštećenja središnjeg živčanog sustava ili se radi o izoliranoj perifernoj leziji), uz naglasak individualnog tretmana. Problemi koji se javljaju posljedično leziji peronealnog živca stavljaju fizoterapeuta u jednu specifičnu situaciju kada se od njega očekuje da bude jako kreativan te da prije svega na vrijeme evaluira i primjeti određene smetnje ili poboljšanja te da tako usmjeruje daljnju fizioterapijsku intervenciju. S obzirom da su hod i ravnoteža veoma narušeni oštećenjem n.peroneus zasigurno će biti jedne od ključnih komponenata na koje će se intervencija usmjeriti, ali isto tako ne treba zaboraviti da se kod ovakvih stanja najčešće radi o težem neurološkom oštećenju u pozadini, pa tako treba obratiti pažnju i na druge otežavajuće faktore. Isto tako fizioterapeut na raspolaganju ima čitav niz različitih pristupa, odnosno koncepata prema čijim načelima može voditi samu intervenciju što je za njega veoma korisno, ali ono još bitnije korisno je za same pacijente iz razloga što će možda kod nekih pacijenata bolji učinak imati jedan koncept, dok će kod drugih bolje rezultate davati pojedini drugi koncepti.