Abstract | U ovom radu spominjati će se dva terapijska pristupa: terapija senzorne integracije i terapija igrom. U oba su uključena djeca sa poteškoćama u razvoju koja naravno ovise o dijagnozi i oštećenju. U terapiji senzorne integracije to su djeca sa poteškoćama senzornog procesiranja, organizacije ponašanja, samoregulacije, poremećaja mišićnog tonusa, teškoćama u finoj i gruboj motorici, dispraksije, poremećaja motoričkog planiranja, poremećaja percepcije, poremećaja razine uzbuđenosti, poremećaj budnosti i otežanog igranja. Dok su kod terapije igrom to djeca koja trebaju pomoć u socijalnim i emocionalnim situacijama. Cilj je pomoći djetetu da proradi emocije ili zadovolji potrebe koje mu otežavaju zdrav psihosocijalni razvoj, da poboljša samopouzdanje te da razvije strategije suočavanja s problemom i rješavanja problema.
Igra je najizrazitiji oblik dječje aktivnosti. Smatra se primarnim načinom učenja o sebi, drugima i okolini; univerzalna je, svoj djeci poznata, instinktivna te bitan dio odrastanja i formiranja osobnosti. Igra, uobičajeno najvažnija aktivnost svakog djeteta, u terapiji senzorne integracije ima važnu ulogu jer upravo kroz igru - pod stručnim vodstvom radnih terapeuta, i u prilagođenom prostoru s posebnom opremom i igračkama - djeca dobivaju ciljane vizualne, zvučne, taktilne, proprioceptivne, vestibularne i druge podražaje. Kroz takve aktivnosti djeca razvijaju osjete i bolje se snalaze u svakodnevnom životu.
Terapija igrom je nedirektivna tehnika rada tj. pristup u kojem dijete vodi (izabire što će i kako koristiti), a terapeut ga prati i posvećuje mu potpunu pažnju. Upravo ta bliskost i fokusiranost na dijete pomaže djetetu u prevladavanju teških situacija. Terapeut može povremeno i reflektirati djetetu ono što opaža da dijete radi, a sve u svrhu produbljivanja terapijskog procesa. Djetetu se unutar prostora za igranje postavljaju ograničenja jedino u svrhu sigurnosti. Takav pristup omogućava djetetu da se u potpunosti usmjeri na vlastite resurse te da pronađe nove načine ophođenja s emocijama i nove načine ponašanja. Vrijednost ovakvog psihoterapijskog pristupa temelji se na tome da dijete samog sebe doživi kao sposobnu, odgovornu osobu koja ima društvene odnose te ga se uči dvije temeljne istine: da nitko uistinu ne poznaje nečiji unutarnji svijet tako dobro kao što poznajemo sami sebe te da se odgovornost i sloboda izbora razvija unutar pojedinca. Dijete prvo treba naučiti poštovati sebe, iz čega proizlazi osjećaj dostojanstva, prije nego što može naučiti poštovati osobnosti, prava i razlike drugih. |