Cerebralna paraliza predstavlja skupinu trajnih poremećaja razvoja motorike i položaja koji dovode do ograničenja u izvođenju tjelesnih aktivnosti, a rezultat su neprogresivnog oštećenja fetalnog ili novorođenačkog mozga u razvoju. Ovo stanje prvenstveno je vezano uz poremećaj posture i pokreta, no prate ga brojna dodatna oštećenja i sekundarni problemi koji mogu imati veliki utjecaj na djetetov zdravstveni status i kvalitetu života. Prisutnost prenatalnih, perinatalnih i postnatalnih čimbenika rizika može dovesti do povećane šanse za nastanak CP-e, a najveći rizik imaju muška djeca, prematurusi, novorođenčad niske porođajne težine, blizanci, trojke i veći višestruki porodi. Najraširenija klasifikacija CP je na spastični, diskinetski i ataksični oblik, sa podtipovima na unilateralni i bilateralni (spastični) te distoniju i koreo-atetozu (diskinetski). Diskinetska CP je rijetka, javlja se s udjelom od oko 7%, a posljedica je oštećenja ekstrapiramidnog sustava, bazalnih ganglija odgovornih za slanje poruka tijelu kako bi pomogli u koordinaciji i kontroli pokreta. Karakteriziraju je promjenjiv posturalni tonus te varijabilni i nekontrolirani pokreti. Fizioterapijska procjena se uglavnom temelji na subjektivnom i objektivnom djelu procjene, analizi i planu terapije. Subjektivni dio procjene obuhvaća podatke iz perioda trudnoće, porođaja i ranog postnatalnog perioda, povijest slučaja od strane roditelja, te podatke o ponašanju djeteta pri svakodnevnim aktivnostima i specifičnostima odnosa s okolinom, odnosno razgovor s roditeljima i djetetom. Objektivna procjena znači opservaciju, pregled, mjerenja i testove, odnosno procjenu mišićnog tonusa, procjenu pokretljivosti, refleksne aktivnosti, asociranih reakcija i kompenzacijskih strategija, procjenu posturalnih obrazaca i pokreta, automatskih posturalnih reakcija, funkcionalnih sposobnosti djeteta, procjenu senzorike te nemogućnost djeteta i glavna problemska područja. Za određivanje razlike između pojedinih tipova CP potrebno je provesti funkcionalno stupnjevanje gornjih i donjih ekstremiteta. Za funkcionalno stupnjevanje donjih ekstremiteta koristi se klasifikacijski sustav grubih motoričkih funkcija- Gross Motor Function Classification System (GMFCS), a za funkcionalno stupnjevanje gornjih ekstremiteta koristi se klasifikacijski sustav bimanualnih finih motoričkih funkcija- Bimanual Fine Motor Function (BFMF) i klasifikacijski sustav manualnih sposobnosti- Manual Ability Classification System (MACS). Postoje još i dodatni specifični instrumenti procjene koje je potrebno provesti kako bi se dobila detaljna slika ukupnog funkcioniranja djeteta s CP, a neki od njih su GMFM, PEDI, BADS. Fizioterapijska intervencija je najučinkovitija kada je rana, kontinuirana, dovoljno duga i integrirana u svakodnevni život. Terapija se provodi prema deficitu tipa, odnosno podtipa CP, a najčešće se primjenjuju dvije tehnike medicinske gimnastike- NRT prema Karlu i Berthi Bobath i kineziološka terapija po Vaclavu Vojti. Ostale terapije su hipoterapija, hidroterapija, biofeedback, trening na pokretnoj traci, funkcionalni trening, senzorna integracija, bimanualni trening i druge. S obzirom da djeca s diskinetskim tipom imaju problema s hranjenjem potrebno je provesti i oralno-motorne vježbe, a kako bi im se unaprijedila ili omogućila komunikacija i time poboljšala kvaliteta života potrebno im je osigurati augmentativna pomagala.