Autizam je urođeni poremećaj koji se manifestira u najranijoj dječjoj dobi te traje cijeli život. Još uvijek nije poznat uzrok, odnosno uzroci nastanka. Dijagnostika se postavlja na temelju analize i promatranja djeteta u različitim situacijama. Osnova dijagnostičkih kriterija uzima se iz dva klasifikacijska sustava psihičkih poremećaja MKB-10 (WHO, 1992) i DSM-IV (APA, 1994). Karakteristike se mogu javiti kroz jedan ili više obilježja. Primjerice, izbjegavanje kontakta „oči u oči“, odbijanje fizičkog kontakta, povučenost i odbijanje igre s drugom djecom, hiperaktivnost, ne korištenje govora i stvaranje dojma gluhoće, neverbalno izražavanje želja, smijanje bez vidljiva razloga te drugi. Poticanje normalnog razvoja, socijalizacije i samostalnosti uz smanjenje negativnih oblika ponašanja, glavni su ciljevi u rehabilitaciji djece s autističnim spektrom poremećaja. Što se prije prepozna autistični poremećaj kod djece, te uključi u odgovarajuću rehabilitaciju, veća je šansa za bolje integraciju u društvo. U procesu integracije neophodna je i podrška zajednice usmjerena prema cijeloj obitelji, kako bi ih se osnažilo te im pomoglo da pružaju najbolju skrb članu s autističnim spektrom poremećaja. Cilj terapijske skrbi je pomoć obiteljima jer roditelji pate zbog poremećaja od kojeg im dijete boluje. Teško se nose s tim što je dijete „drugačije“ te što je svaki oblik interakcije, bilo verbalne ili fizičke, otežan ili nemoguć. Potrebno je stvoriti područje za suradnju u kojem bi im se omogućio i povratio odnos majka-dijete ili otac-dijete. Konačno, bitno je naglasiti da su cjelokupno ponašanje djeteta, interesi i ponašanja dio poremećaja. Dijete percipira svijet na drugačiji, sebi svojstven način.