Teškoće u razvoju djece označavaju grupu neprogresivnih poremećaja pokreta i položaja, manjak kvalitetnih socijalnih interakcija, smanjen kognitivni kapacitet a time i sposobnost učenja i istraživanja okoline uzrokovano razvojnim poremećajem ili oštećenjem nezrelog mozga. Danas se smatra da neurorizičnoj djeci pripada 70-80% djece s razvojnim smetnjama. Oštećenja mogu biti motorna, senzorna ili kombinirana što je najčešće slučaj. Da bi se postigli rezultati potreban je rad u organiziranom timu koji može biti interdisciplinaran ili transdisciplinaran, ali je svakako usmjeren prema najboljim rezultatima djetetovog razvoja. Terapija, dakle, mora biti timska (interdisciplinarna i transdisciplinarna) i uključena u svakodnevni život djeteta s višestrukim oštećenjima u razvoju. Metoda fizioterapije se provodi u svrhu maksimalnog razvitka sposobnosti djeteta. Bitno je da su fizioterapeuti upućeni u sve informacije koje sadrži svaki član tima počevši od neurologa, fizijatra, fizioterapeuta, medicinske sestre, logopeda, edukacijskog rehabilitatora što ide u prilog interdisciplinarnosti. Fizioterapeut se u svom radu koristi također sveobuhvatnim pristupom djetetu, odnosno ima znanja o mogućnostima i potrebama djeteta na svim razvojnim područjima što govori o transdisciplinarnom pristupu. Izuzetno je važna edukacija roditelja te podrška. Oni najviše vremena provode s djetetom te time mogu ostvariti najveći utjecaj na njegove navike vježbanja i držanja općenito. Najvažnije od svega je dijete uključiti dovoljno rano u rehabilitacijski program kako bi se spriječile daljnje komplikacije. Tretman je cjeloživotni, s ciljem postizanja što bolje kvalitete života i smanjenja postojećih tegoba.