Šećerna bolest javlja se kao posljedica trudnoće tijekom koje dolazi do raznih promjena u tijelu žene, pa tako i onih metaboličkih. Pojavljuje se u 1-4% svih trudnoća, u prosjeku jedna na 200 trudnoća. Javlja se prvi puta u žena koje nisu bolovale od dijabetesa i kojima prije trudnoće vrijednosti glukoze nisu bile povišene, a kod kojih je došlo do poremećaja inzulina, tj. njegove rezistencije. Rizični čimbenici su starosna dob trudnice, tjelesna težina trudnice i anamneza, odnosno postoji li član u obitelji trudnice koji boluje od dijabetesa. Dijagnosticira se oralnim glukoza intolerans testom između 24. i 28. tjedna trudnoće, nerijetko i u prvih 12 tjedana gestacije. Liječenje se vrši dijetetskim mjerama (1.800 kcal/dan), fizičkom aktivnošću i održavanjem normalne tjelesne težine. Ako tijekom provođenja pravilnih dijetetskih mjera i održavanja povoljne tjelesne težine glukoza bude iznad referentnih vrijednosti tada se u liječenje uključuje terapija inzulinom. Kod trudnica koje primjenjuju terapiju inzulinom provodi se češća kontrola GUK-a te se po potrebi mijenja njena doza. Edukacija trudnica i prevencija je od iznimne važnosti jer se njome može regulirati glukoza bez uvođenja inzulina u terapiju te prevenirati komplikacije majke i djeteta koje mogu završiti letalno. Trudnoća se u trudnica s dijagnozom šećerne bolesti većinom završava indukcijskim porodom sa 38 tjedana gestacije. Dovršava se vaginalnim porođajem, ali ako on nije moguć, trudnoća se dovršava carskim rezom. Nakon porođaja šećerna bolest trudnice nestaje, ali se kontrolira šest tjedana nakon poroda ponovnom pretragom OGTT-a. U slučaju patoloških vrijednosti GUK-a nakon porođaja žena se upućuje internisti-dijabetologu. Sa svakom sljedećom trudnoćom, kod žena koje su imale gestacijski dijabetes u nekoj od prijašnjih trudnoća, preporučuje se učiniti OGTT u ranoj fazi trudnoće te ponovno između 20. i 28. tjedna trudnoće.