Abstract | Spasticitet je klinička manifestacija patološkog otpora mišića prilikom izvođenja pasivnih pokreta. Glavne karakteristike spasticiteta su poseban obrazac odgovora mišića na pasivan otpor, gdje se otpor povećava linearno s brzinom izvođenja pokreta, hipertonija te hiperrefleksija.
Spasticitet je jedna od glavnih kliničkih manifestacija te često najkompliciranija komponenta sindroma gornjeg motornog neurona (eng. Upper motor neuron syndrome UMNS). Bolesti i ozljede koje mogu dovesti do pojave spasticiteta i sindroma gornjeg motornog neurona kod odraslih su neurodegenerativne bolesti: mutipla skleroza (MS), amiotrofična lateralna skleroza (ALS), zatim traumatska oštećenja mozga ili kralježnične moždine te moždani udar. Odluka o terapiji spasticiteta se donosi na osnovi kroniciteta, jačine tj. izraženosti i distribucije spasticiteta, mjesta povrede, prisustva i izraženosti komorbiditeta (kontraktura, kognitivni deficit), dostupnosti podrške obitelji i udruženja te ciljeva liječenja.
Ciljevi liječenja spasticiteta su: poboljšanje pokretljivosti i kontrole pokreta, smanjenje bola, smanjenje spazma, povećanje opsega pokreta, poboljšanje uklapanja ortotičnih pomagala, poboljšanje higijene i njege, poboljšanje držanja tijela (posture) i odlaganje ili prevencija kirurškog tretmana.
Procjena i liječenje bolesnika sa spasticitetom nije jednostavna. Sve veći niz izbora liječenja prisiljava stručnjake odrediti točno koji su ciljevi liječenja i usporediti moguće prednosti liječenja s mogućim rizicima. Uz klinički pregled bolesnika postoji potreba za objektivnom procjenom vjerodostojnim skalama i testovima (npr. Modificirana Ashworth skala).
Dostupne metode liječenja spasticiteta se mogu podijeliti na farmakološke, kirurške i rehabilitacijske (fizioterapije, elektroterapija, akupunktura). Najčešće korištene fizioterapijske tehnike kod bolesnika sa spasticitetom su Bobath koncept, proprioceptivna neuromuskularna facilitacija (PNF) i Vojta pristup. |