Abstract | Svakodnevno se susrećemo s bolesnicima koji imaju neku patologiju prostate. Bolesti prostate usko su vezane uz dob bolesnika, a kako populacija sve više stari tako su i te bolesti češće. Kako je prostata anatomski smještena tako da okružuje uretru, patološke promjene kod prostate onemogućuji normalno oticanje urina i uzrokuju dizuričke smetnje. Najčešće bolesti prostate su: upala prostate, benigna hiperplazija prostate i rak prostate.
Upala prostate (lat.prostatitis) može biti uzrokovana bakterijskim čimbenicima, ali i nebakterijskim. Može biti akutnog ili kroničnog tijeka. Bakterija koje najčešće uzrokuju upalu prostate je Escherichia coli, u oko 80% slučajeva, zatim Klebsiella pneumonia, Morganella itd. Ako se akutna upala ne lijeći ona prelazi u kronični oblik, ali upala od početka može imati kroničan oblika ako je uzrokovana čimbenicima koji se teško liječe ili su otporni na obrambene mehanizme u organizmu. Prostatitis možemo prepoznati prema tipičnim simptomima upale, ali i neki atipični simptomi mogu ukazivati na bolest, npr. bol u meĎici ili križima. Liječenje akutnog prostatitis je antibioticima, a kroničnog prostatitisa isto antibioticima, ali u trajanju od šest do dvanaest tjedana uz protuupalne lijekove i miorelaksanse.
Benigna hiperplazija prostate je nemaligno bujanje tkiva prostate koje je povezano sa starošću. Oko 80% osamdesetogodišnjaka boluje od BHP. Bolesnici se žale na otežano mokrenje, slabi mlaz tijekom mokrenja ili prestanak mokrenja uz bolove u donjem abdomenu. Bolest se potvrĎuje analizom krvi na antigen koji je specifičan za prostatu tzv.PSA, te UZV urotrakta i digitorektalnim pregledom. Liječenje BHP je lijekovima iz skupine inhibitora 5alfa reduktaze ili operativnim metodama.
Rak prostate je najčešći rak od kojeg oboljevaju muškarci i drugi najčešći uzrok smrti u svijetu. Zbog bolje dijagnostike, ali i veće osvještenosti populacije o raku prostate, češće se dijagnosticira i liječi. Liječenje ovisi o puno čimbenika npr. dob bolesnika, rizik malignosti, opće stanje bolesnika tj. ima li bolesnik neku drugu težu bolest. Tri su opcije liječenja: aktivan nadzor, zračenje ili kirurški zahvat. Svaka terapija ima svoje prednosti, ali i nedostatke.
Uloga medicinske sestre kod pružanja zdravstvene njege bolesnicima s bolestima prostate je kompleksna i zahtjeva veliko znanje o simptomina koji se često preklapaju, liječenju i mogućim nuspojavama lijekova te zahtjeva brzu reakciju. Medicinska sestra treba znati dijagnostičke postupke u urologiji i kako pripremiti bolesnika za njih. Medicinska sestra mora znati kako da uspostavi dobru komunikaciju s bolesnikom te da mu pomogne u komunikaciji s liječnikom. |