| Abstract | Urinarna inkontinencija je nesposobnost zadržavanja urina, tj. nevoljno istjecanje mokraće. Najčešći tip urinarne inkontinencije jest statička urinarna inkontinencija, zatim miješana i urgentna. Neki od rizični faktori nastanka jesu starija životna dob, povećan BMI, postmenopauzno korištenje hormona, diabetes tip II, pušenje, smanjena fizička aktivnost, prijašnji moždani udar, uzimanje lijekova koji opuštaju uretralni sfinkter, plućne bolesti (povezane sa kroničnim kašljem), težak fizički rad, porođaji djece veće porođajne težine, epiziotomija, operativni zahvati na maloj zdjelici i abdominalnoj regiji, slabost vezivnog tkiva.
Liječenje inkontinencije može biti konzervativnim metodama i kirurško. Konzervativne metode liječenja najčešće provodi fizioterapeut. Osnovni ciljevi fizioterapije su smanjiti ili ukloniti simptome inkontinencije i pružiti psihološku-edukativnu pomoć, odnosno omogućiti pacijentu povratak u svakodnevne aktivnosti, profesionalne i rekreativne aktivnosti bez osjećaja nelagode, manjka samopouzdanja i bespomoćnosti. Postupci fizioterapije uključuju pregled i procjenu, izradu plana i programa terapije, provođenje terapije te praćenje i evaluaciju rezultata. Fizioterapijska procjena uključuje opservaciju, palpaciju, testiranje mišićne snage, procjenu kvalitete života kroz upitnike. Fizioterapijska intervencija obuhvaća trening mišića zdjeličnog dna, trening uz pomoć vaginalnih konusa, biofeedback, elektrostimulaciju, vanjsku magnetnu stimulaciju, re-trening mokraćnog mjehura i bihevioralnu terapiju. |
