Napredak i razvoju području različitih grana medicine kao što su imunologija, anesteziologija, kirurgija, biokemija omogućio je uspjeh u transplantacijskoj medicini. Iako je transplantacija ponekad jedina mogućnost spašavanja života, postoje brojna etička pitanja koja se prirodno nameću, stoga je ovaj složen postupak nužno reguliran zakonom RH. Trenutno važeći zakon donesen je 2004. godine, a nadopunjen 2012. godine sukladno najsuvremenijim europskim smjernicama. Hrvatska je najuspješnija Eurotransplantova država i uz Španjolsku, najuspješnija u Europi. Prema dostupnim preliminarnim podacima iz 2017.g. na listi čekanja za bubreg bilo je 206 bolesnika, za srce 35, jetru 107, te za gušteraču 11 pacijenata. Istovremeno tijekom 2017.g. transplantirano je 166 bubrega, 33 srca, 117 jetara, 2 parcijalne jetre, 5 gušterača, tj. ukupno 323 bolesnika, što govori u prilog da je transplantacijska medicina u Hrvatskoj na viskom nivou. Preminule osobe koje se tijekom života nisu protivile darivanju organa, tkiva i stanica ili čije obitelji izraze pristanak ili ne izraze protivljenje, smatraju se mogućim donorima organa i tkiva u RH. Utvrđivanje i dokazivanje moždane smrti neophodan je i osnovni preduvjet eksplantacijsko-transplantacijskog procesa. Budući da se najveći broj organa i tkiva u svrhu liječenja dobiva od kadaveričnih donora, preminulih bolesnika s dijagnosticiranom smrću mozga i kucajućim srcem. Smrt mozga podrazumijeva ireverzibilni prekid funkcije velikog i malog mozga te moždanog debla. Proces dijagnosticiranja moždane smrti započinje ako su zadovoljeni zakonom propisani uvjeti, kliničkim testovima utvrđuju se klinički znakovi smrti mozga, a dijagnoza se konačno potvrđuje jednim od parakliničkih testova. Održavanje donora u jedinici intenzivnog liječenja usmjereno je na održavanje funkcije organa koji su predviđeni za eksplantaciju. U njezi potencijalnog donora važan je holistički pristup. Značajna je i neizostavna uloga medicinske sestre na ovom području zdravstvene njege, a očituje se prije svega u intervencijama poput praćenja i održavanja vitalnih funkcija, respiracijskog i hemodinamskog sustava, metaboličke ravnoteže, radu u aseptičnim uvjetima, te u podršci s bližnjima potencijalnog donora. U svakom trenutku skrbi oko moždano mrtvog bolesnika ne zanemaruju se njegove psihičke, fizičke ni socijalne komponente.