Abstract | Rak dojke najčešći je zloćudni tumor u žena u svijetu. Broj žena oboljelih od raka dojke raste sa dobi, značajnije nakon 45. godine života. Vrhunac oboljenja je u žena pedesetih godina premda je dob od 30-40 godina sve zastupljenija. No, više od 90 posto bolesnica sa rakom dojke se može izliječiti ukoliko se bolest otkrije na vrijeme. U čimbenike rizika ubrajaju se: dob, spol, pozitivna obiteljska anamneza, hormonalni faktori, prekancerozna stanja. Sve se više optužuje fizička neaktivnost, prekomjerna tjelesna težina nakon menopauze, dulja izloženost djelovanju estrogena. Žene sa mamografskim nalazom gustih dojki imaju četiri puta veći rizik od obolijevanja, kao i žene sa atipičnom hiperplazijom, a u slučaju pozitivne obiteljske anamneze, taj rizik znatno raste. Žene koje su bolovale od raka jajnika imaju dva puta veći rizik od obolijevanja od raka dojke (moguća mutacija gena BRCA 1 ili BRCA 2). Radiološke pretrage koje se koriste za otkrivanje raka dojke su mamografija, ultrazvuk sa citološkom punkcijom i magnetska rezonanca. Osim ovih pretraga, bitni su klinički pregled dojke i samopregled dojke. Rak dojke liječi se operativnim zahvatom, radioterapijom, kemoterapijom, imunološkom i hormonskom terapijom. Nakon operativnog zahvata ili tijekom zahvata može se učiniti i rekonstrukcija dojke. Rekonstrukciju dojke moguće je učiniti silikonskim protezama, protezama punjenim fiziološkom otopinom, tkivnim ekspanderima te uporabom vlastitog tkiva. Rekonstrukcijom se umanjuje psihološka trauma bolesnica i ženama se vraća povjerenje u vlastito tijelo, a samim time i odnos prema partneru i drugima u zajednici (2). Nakon operativnog liječenja mogu nastati brojni poremećaji funkcije koje negativno utječu na aktivnosti dnevnog života. Zbog smanjenja snage mišića ramenog obruča i ruke zbog mirovanja dolazi do disfunkcije ramena, moguće pojave limfnog edema i posturalnih abnormalnosti (3). Uloga fizioterapije nakon mastektomije je izuzetno bitna, a usmjerena je na sprječavanje postoperativnih komplikacija, pojavu limfnog edema, posturalnih deformacija i pripremu pacijentice za uključivanje u aktivnosti dnevnog života. Fizioterapijski proces započinje sveobuhvatnom procjenom po SOAP modelu, a fizioterapijska intervencija se odnosi na razne postupke kao što su terapijske vježbe za povećanje mišićne snage i jakosti, povećanje opsega pokreta, poboljšanje respiratornog kapaciteta, metode za smanjivanje boli, limfna drenaža, PNF koncept kojima nastojimo pacijenticu što prije vratiti na razinu funkcioniranja koju je imala preoperativno te poboljšati kvalitetu života (3). |