Elektrokardiogram je jedna od standardnih metoda u dijagnostici srčanih bolesti, ekonomski je isplativa, neinvazivna, ali zdravstveni radnik (liječnik ili medicinska sestra) koji očitavaju nalaz EKG-a moraju razumjeti njegove komponente kako ne bi došlo do pogrešnih zaključaka. Ovom se dijagnostičkom metodom analizira frekvencija srca, određuje se srčani ritam, trajanje, širina amplitude i oblik valova i zubaca, položaj i nagib ST-spojnice prema izoelektričnoj crti.Električni sustav odgovoran je za pokretanje i koordinaciju mehaničke aktivnosti srca, a srčana elektrofiziologija je grana kardiologije u kojoj se električna i aritmička aktivnost srca prate, mjere, proučavaju i liječe. Poremećaji srčanog ritma ili aritmije čest su problem koji se susreće u kliničkoj praksi, a njihovo je prepoznavanje temeljna vještina u mnogim područjima sestrinstva. Procjena srčanog ritma također je jedan od prvih koraka u tumačenju EKG-a sa 12 odvoda. Najčešći poremećaji ritma koji se mogu detektirati pomoću EKG-a i koje medicinska sestra treba odmah prepoznati su ektopični otkucaji srca, atrijska fibrilacija (AF), supraventrikularna tahikardija, ventrikularna tahikardija i ventrikulska fibrilacija. Medicinska sestra izvodi ovu neinvazivnu dijagnostičku pretragu, stoga je prvenstveno važno da posjeduje znanje na koji će način pripremiti sami aparat za snimanje EKG-a, postaviti elektrode na bolesnika i prepoznati eventualne nepravilnosti te o istima upozoriti liječnika. Bolesnici kojima se provodi postupak snimanja elektrokardiograma mogu razviti različite reakcije na samo provođenje pretrage ili mogu neadekvatno reagirati na očitanje nalaza, a zadaća medicinske sestre je na vrijeme postaviti sestrinske dijagnoze i sukladno tome provesti intervencije. Medicinske sestre se trebaju kontinuirano educirati i unapređivati svoje znanje kako bi bile ukorak s razvojem nove tehnologije i nadograđivale već postojeće znanje.