Abstract | U svijetu se svakodnevno povećava broj oboljelih od malignih bolesti. Mnoge se obitelji suočavaju sa oboljenjima od karcinoma, a to donosi velike promjene u obitelj. Sama dijagnoza karcinoma kod oboljelog i kod njegovih bližnjih izaziva niz reakcija poput šoka, nevjerice, straha, tuge, ljutnje, neizvjesnosti. Ovisno o tome koji član obitelji je obolio, obitelj se suočava sa potrebom reorganiziranja obiteljskih aktivnosti te novim izazovima koje pred njih stavlja briga za oboljelog člana. Promjene koje nastaju u obiteljskim ulogama ovise o tome da li je obolio partner, roditelj, dijete, brat ili sestra. S obzirom na to da onkološki bolesnici sve manje vremena provode u bolnici, obitelj postaje većim dijelom odgovorna za njegu i brigu o bolesniku. Psihološka pomoć bolesniku izuzetno je važna. Ne doživljavaju svi dijagnozu na isti način. Uobičajena tri načina suočavanja s dijagnozom su aktivni, emocionalni i izbjegavanje. Bez obzira na to kako se bolesnik suočava sa dijagnozom, potpora obitelji i prijatelja od neprocjenjive je važnosti. Obitelj može pomoći u mnogim situacijama, pružiti potporu u naizgled vrlo jednostavnim stvarima poput pratnje bolesnika kod liječnika i pomoći da se pripremi za isti. Većina se ljudi u strahu od onoga što slijedi nakon dijagnoze na prvim sastancima s liječnicima ne snađe pa je dobro unaprijed se pripremiti za njih. Maligne se bolesti liječe većinom kirurški, zračenjem ili sistemskom terapijom. Postoje još i imunoterapija i male molekule, laserska terapija, fotodinamička terapija, genetsko liječenje tumora i hipertermija. Najveće promjene za obitelj oboljelog slijede upravo nakon što se započne liječenje. Bolesnik će tada trebati najviše pomoći, i to na više razina. Postaje više ovisan o pomoći drugih, kako fizički, zbog utjecaja terapije na organizam, tako i psihički te socijalno. Ovisno o stanju oboljele osobe, obitelj se reorganizira da bi pomogla oboljelom. Nekada je to minimalna pomoć, pratnja na tretmane ili pomoć s težim poslovima koje oboljeli više nije u stanju obaviti sam, a nekada je potrebna 24-satna njega i stalni angažman oko oboljelog. I za samog njegovatelja ta situacija je psihički, emotivno i fizički zahtjevna i bitno je u cijelom procesu ne "izgubiti" sebe. Normalno je da želimo oboljelom članu obitelji pružiti sve što možemo, ali nećemo mu pomoći ako u tom periodu svoje zdravlje dovedemo u pitanje iscrpljujući se preko svojih mogućnosti. Unatoč boljim mogućnostima liječenja, neki karcinomi i dalje se ne mogu liječiti i završavaju smrtnim ishodom pa obitelj treba i na to biti spremna. Bitno je u tim trenucima ostati priseban i ponašati se u skladu sa onim što oboljeli želi, jer često obitelj iz najbolje namjere bolesniku bespotrebno produžava patnju, ne shvaćajući da je bitnija kvaliteta života od njegove dužine. U svakom slučaju najvažnije je "BITI TU" za bolesnika, te sve odluke donositi u dogovoru sa bolesnikom i prema njegovim željama. |