U prve dvije godine života razvija se senzomotorička inteligencija (sposobnost rješavanja problema pomoću aktivnosti u kojima sudjeluju percepcija i motorika). U tome periodu djeca cjelokupno učenje baziraju na onome što izravno dožive kroz senzorne i motoričke sustave. Senzomotorne vještine podloga su za učenje. Novorođenčad i mala djeca kroz pokretanje stječu iskustva koja pomažu njihovom mozgu i tijelu da se pripreme za učenje, fokusiranje na neki zadatak, praćenje uputa, ali i za buduće akademske zadatke. Senzorne vještine zaslužne su za primanje informacija iz tijela, ali i okoliša. Motoričke vještine su odgovor mozga na informacije koje je primio iz osjetila i obradio. Većina djece ove vještine razvijaju automatski i prirodno kroz igru, trčanje, skakanje, ljuljanje i druge fizičke aktivnosti. Međutim, kod neke djece se te vještine razvijaju sporije, nisu na zadovoljavajućoj razini ili se ne razviju do kraja, jer nerazvijeni živčani sustav ne obrađuje učinkovito senzorne informacije. Karl i Bertha Bobath 1980 godine definirali su motorički razvoj kao '' proces uspostavljanja i sazrijevanja posturalne kontrole''. Novorođenče prvenstveno pokazuje fleksijski obrazac i brojne primarne reakcije iz kojih se kasnije razvijaju selektivni, izolirani i fini obrasci pokretanja, razvijaju se ekstenzijski obrasci, obrasci rotacija, reakcije uspravljanja, rekacije ravnoteže, sposobnost sjedenja i dohvaćanja rukom... Odstupanja od normalnog motoričkog razvoja ovise o mnogim čimbenicima, bili oni genetski ili okolišni. Možemo ih uočiti ako dijete pokazuje kašnjenje ili slab razvoj posturalne kontrole u odnosu na gravitaciju. Skup unutarnjih motoričkih procesa koji su povezani s praksom ili iskustvom, a koji dovode do relativno trajnih promjena u sposobnosti vještog pokretanja nazivamo motoričko učenje. Primarne reakcije djeteta se postepeno gase, nestaju, odnosno integriraju u zrelije, složenije obrasce pokreta omogućavajući nastanak reakcija uspravljanja i ravnoteže. Ukoliko perzistiraju upućuju na oštećenje SŽS-a. J. Ayres razvila je ovu teoriju kako bi bolje objasnila odnos između senzornog procesuiranja, neuralnih funkcija i ponašanja. Definira senzornu integraciju kao organizaciju osjeta za upotrebu. Senzorna integracija se odvija kroz sedam osjetila. Osim osjetila sluha, njuha, vida, okusa i dodira, jako su važna i dva unutarnja osjetila(proprioceptivni i vestibularni sustav). Poremećaj senzorne integracije upućuje na to da mozak ne funkcionira na prirodan i efikasan način. Poznavanje motoričkog razvoja od središnje je važnosti u pedijatriskoj fizioterapiji. Uz znanje o tipičnom razvoju terapeut može zaključiti funkcionira li dijete unutar normi tipičnog razvoja i kroz subjektivan pregled, objektivan pregled kao i razvojnim testovima i procjenama. Terapeutske intervencije trebaju biti odabrane sukladno funkcionalnim ishodima koji su identificirani prije početka fizioterapijskog tretmana. Kada se ustanove ciljevi, fizioterapeut mora analizirati funkciju ili zadatak na kojem će radit i usporediti ga s rezultatim provedenih procjena, mjera i testova. Neurorazvojna terapija (NRT) - prema Karlu i Berthi Bobath je holistički pristup koji se ne bavi samo problemima funkcije mišića i senzomotoričkim problemima razvoja. Metoda koju je osmislila Svetlana Masgutova 1980-ih godina, bavi se integracijom primarnih dojenačkih refleksa tako što ih se na precizan način stimulira ( senzorno ili proprioceptivno), kako bi se aktivirao refleks, popraćen dubokim motoričkim iskustvom refleksnog obrasca tj. aktivacijom, buđenjem i stvaranjem učinkovitijeg neurološkog puta.