Urinarna inkontinencija je ekstremno uobičajena pritužba u svakom dijelu svijeta koja uzrokuje veliku ožalošćenost i sram, kao i značajnu cijenu za pojedince i društvo. Procjene rasprostranjenosti ovise o samoj definiciji inkontinencije i populacije na kojoj je istraživana. Međutim, postoji univerzalno slaganje o važnosti problema u vidu ljudske patnje i ekonomskog troška. (1) Žene koje pate od UI rijetko traže medicinsku pomoć, koja je posebice istaknuta u Europi gdje 75% žena nikad nije tražilo nikakav tretman, što potvrđuje da je UI i dalje tabu tema. Uzimajući u obzir da konzervativne metode liječenja poboljšavaju opće stanje i značajno povećavaju kvalitetu života, preporučaju se kao prva opcija u liječenju urinarne inkontinencije. (2) Dostupno je bogatstvo informacija o dijagnozi i tretmanu urinarne inkontinencije, međutim, postoji i nestašica kvalitetnih informacija i kliničkih smjernica u pogledu primarne prevencije urinarne inkontinencije. S obzirom na visoku učestalost ovog problema i česte korelacije između trudnoće, poroda i urinarne inkontinencije, medicinski stručnjaci bi trebali biti svjesni faktora rizika i strategija primarne prevencije za stresnu urinarnu inkontinenciju da bi se smanjila povezana fizička i emocionalna patnja. (3) Najučinkovitije metode za prevenciju urinarne inkontinencije uključuju učenje vježbi MZD-a, umjereni kombinirani režim vježbanja, podrška i savjetovanje o gubitku težine, prestanku pušenja, pravilna terapija astme, konstipacije, te prikladno upravljanje porodom za prevenciju prolapsa zdjeličnih organa i ozljedu uretre i mišića zdjeličnog dna. (3) Za žene koje su kontinentne tijekom trudnoće, trening MZD može prevenirati urinarnu inkontinenciju i do 6 mjeseci nakon poroda. (4)