Zamor je nespecifičan simptom s kojim se suočavaju mnogi ljudi i povezan je s nekolicinom zdravstvenih stanja. Često se javlja kod intenzivnih fizičkih aktivnosti, bolesti i tjelovježbi. Veoma je složen i višestruk fenomen čiji se konkretni uzroci tek počinju otkrivati. Ne postoji jedinstveni mehanizam identifikacije zamora kao ni opisa zamora. Možemo ga definirati kao osjećaj umora i iscrpljenosti ili nedostatak energije. S vremenom, ako se uzrok ne rješava, posljedice mogu dovesti do sindroma kroničnog zamora, hormonalnih poremećaja ili nekih drugih bolesti. Općenito, zamor skeletnog mišića javlja se kao stanje iscrpljenosti (gubitak snage ili izdržljivosti) zbog pretjerane kontrakcije mišića i metaboličkih promjena. Fiziološki zamor uzrokuje nedostatak ATP-a, što smanjuje aktivnost miofilamenata za daljnju kontrakciju mišića. Niske razine ATP-a koje uzrokuju zamor mogu biti posljedica iscrpljivanja kisika i glukoze u mišićnim vlaknima ili spore regeneracije ATP-a. Najčešći fiziološki uzrok zamora javlja se zbog iscrpljivanja glikogena u mišićima. Izuzev glikogena, mnoga istraživanja pokazala su da zamoru pridonose i drugi čimbenici poput kalcija, fosfata, mliječne kiseline, vodika, magnezija i reaktivnih vrsta kisika. Budući da je zamor uzrokovan nedostatkom energije, njegovi temeljni molekularni mehanizmi obično uključuju poremećaj metaboličkih puteva za proizvodnju energije o kojima će se raspravljati u ovom radu.