Svaka osoba kroz ţivot prolazi razne promjene. Djeca koja boluju od cerebralne paralize znatno kasne sa svojim razvojem što oteţava ţivot i njihovim roditeljima/skrbnicima koji u mnogo slučajeva trebaju i traţe pomoć radnog terapeuta u prilagodbi i podršci na dijagnozu cerebralne paralize. Rizični čimbenici za nastanak cerebralne paralize mogu biti prenatalni, perinatalni i postnatalni, a klasificira se u tri osnovna tipa s podtipovima. Različiti simptomi i znakovi mogu upućivati na postojanje cerebralne paralize, a roditelji uz pomoć stručnjaka prate razvoj svoga djeteta. Kod cerebralne paralize postoje primarna i sekundarna oštećenja, a posao radnog terapeuta je da roditeljima objasni što znače ta oštećenja (posebica sekundarna) jer mnogi roditelji zbog neznanja i premalo informacija misle da je bolest njihova djeteta neprogresivna. Djeca oboljela od cerebralne paralize imaju nedostatke u senzomotornim, kognitivnim i psihosocijalnim vještnama što negativno utječe na njihov razvoj. Za roditelje je spoznaja da njihovo dijete pati od cerebralne paralize stresno te narušava psihičko zdravlje. Radni terapeut kao stručnjak treba prepoznati faze prihvaćanja bolesti kako bi ponudio stručnu i pravilnu pomoć. Današnja tehnologija djeci i roditeljima djece koja boluju od cerebralne paralize uvelike olakšava ţivot i obavljanje zadataka i aktivnosti. Radni terapeut prepoznaje djetetove potencijale i zajedno s roditeljima pronalazi načine kako te potencijale najbolje iskoristiti. Radno terapijska intervencija usmjerena je na poboljšanje djetetovih funkcionalnih sposobnosti, socijalizacije i provedbu aktivnosti. Postoje individualne intervencije (kućni programi) koji se provode u kontekstu same obitelji gdje je razumijevanje i povjerenje izmeĎu radnog terapeuta i obitelji izrazito vaţno, a terapijom senzorne integracije se pomaţe djeci interpretirati senzorni input na koji znaju odgovoriti čime se jačaju veze u mozgu. Bitno je naglasiti da je u pruţanju radne terapije bitan partnerski, a ne diktatorski odnos, kako bi sama intervencija imala što bolji ishod. Upravo je komunikacija ta koja vodi ostvarivanju kvalitetnog odnosa izmeĎu roditelja i stručnjaka. Istraţivanja pokazuju kako su roditelji zadovoljni uslugama radne terapije te u dosta slučajeva traţe dodatne terapije (više nego što je propisao liječnik). Postoje i istraţivanja koja pokazuju kako su roditelji nezadovoljni općenitom zdravstvenom skrbi za dijete koje boluje od cerebralne paralize, odnosno samim informacijama, brzinom dolaska na red i smještajem u bolnici. Radni terapeuti su stručnjaci čija je zadaća pruţiti podršku roditeljima kako bi kvaliteta ţivota njihova djeteta, a i njih sami, bila što bolja.