Šećerna bolest u literaturi se definira kao autoimuni poremećaj u kojem organizam posljedično ne može iskoristiti glukozu zbog rezistencije na inzulin ili nedostatka inzulina. Uzrok nastanka šećerne bolesti još uvijek nije točno razjašnjen, ali poznati su faktori rizika koji potenciraju pojavu bolesti. Razvijanje šećerne bolesti tipa 1 pripisuje se genetskoj predispoziciji, a tip 2 šećerne bolesti pretilosti, smanjenoj tjelesnoj aktivnosti i genetskim čimbenicima koji su još jače izraženi u ovom tipu. Primarna klasifikacija bolesti uključuje šećernu bolest tipa 1, koji je ovisan o inzulinu i šećernu bolest tipa dva, neovisnom o inzulinu. Tipovi šećerne bolesti imaju različite temeljne uzročne mehanizme i kliničku sliku. Bolest se najčešće klinički manifestira sa simptomima hiperglikemije, poliurije, polidipsije, polifagije i gubitkom tjelesne težine. Komplikacije šećerne bolesti se javljaju uslijed neregulirane razine glikemije, a dijele se na akutne i kronične. Akutne su komplikacije hipoglikemija i hiperglikemija te stanja koja nastupaju ukoliko se pravovremeno ne reagira na spomenute poremećaje. Kronične komlikacije dijele se na mikroangiopatske i makroangiopatske promjene, a očituju se promjenama na krvnim žilama i živcima. U prevenciji, liječenju i rehabilitaciji oboljelih sudjuluje multidisciplinarni tim kojeg čine liječnik dijabetolog, medicinska sestra, dijetetičar, psiholog iostali zdravstveni djelatnici. Osnovni principi liječenja su dijetalna prehrana, farmakološko liječenje (oralni antidijabetici, inzulin), primjerena tjelesna aktivnost i samokontrola oboljelih. Inzulinska terapija i primjena oralnih hipoglikemika započinje prema pojedinačnim potrebama, a oboljeli prolaze edukacijski program u kojem uvježbavaju vještine potrebne za kontolu bolesti. Pravilna prehrana i tjelesna aktivnost su od velike važnosti za dobru regulaciju same bolesti i kvalitetnijeg života. Osim zdravstvenih djelatnika u procesu liječenja značajnu ulogu ima bolesnik i njegova obitelj. Bolesnik treba savladati vještine redovitog samopraćenja i primijeniti ih u regulaciji bolesti. Uloga medicinske sestre kao edukatora je izrazito važna jer je nužna na svim razinama sestrinske skrbi. Medicinska sestra kao član tima ima najvažniju ulogu u edukaciji bolesnika. Edukacija podrazumijeva stjecanje znanja o bolesti, načinima liječenja, komplikacijama i njihovom sprječavanju i postizanju samozbrinjavanja bolesnika. Bolesnik treba aktivno sudjelovati u terapijskom procesu liječenja, prihvatiti svoju bolest i osposobiti se za daljnji samostalan život.