Slika o sebi objašnjava čovjekovo prošlo, sadašnje te buduće ponašanje te daje realan osjećaj samopoštovanja koji omogućuje spoznaju vlastitih dobrih osobina. Osobe niskog samopouzdanja usmjeravaju pažnju na negativne vlastite osobine i događaje koji to potvrđuju, dok su oni s visokim samopoštovanjem sposobni vidjeti loše strane te pokušati ih popraviti i pri tom ne zanemariti ono što je dobro. Samopoštovanje se može opisati kao vrijednost koju pojedinac pripisuje sam sebi, bilo da je to u afirmativnom smislu ili negativnom. Pojam o sebi razvija se kroz iskustva sa samim sobom, drugima te vanjskim svijetom. Samopoimanju se ne pripisuje samo motivacijski učinak, već i efektnost na širok spektar psiholoških i bihevioralnih pojava kao što su komfornost, interpersonalna atrakcija, moralno ponašanje te drugi aspekti osobnosti i mentalnog zdravlja, poput primjerice upravljanja stresom i uzbuđenjem te negativnim raspoloženjima. Prihvaćanjem sebe, uočavanjem vlastite vrijednosti, primanjem pohvala i kritika te uspoređivanjem jedino sa samim sobom, osoba može kreirati pozitivnu sliku o sebi. Osjećaj vlastite vrijednosti reflektira se vjerovanjem osobe da ima pravo na sreću, uspjeh, ljubav, postignuće i ispunjenje, a samopouzdanje daje sposobnost razmišljanja, učenja, savladavanja izazova i promjena te donošenje odluka. Razumijevanje utjecaja samopoštovanja i njegove uloge u interpersonalnoj interakciji ključno je za postizanje kvalitetne komunikacije, koja je bitna vještina za postizanje uspjeha. Komunikaciju ljudi s visokim samopoštovanjem sačinjavaju uvjerljiv govor bez oklijevanja, bogat rječnik, rečenice koje uvažavaju i poštuju tuđe mišljenje i osjećaje, odgovornost za vlastite pogreške, skladnost verbalnih i neverbalnih poruka, suosjećanje te lako prihvaćanje neuspjeha i kritika. S druge strane, ljudi niskog samopoštovanja nastupaju defenzivno, što znači da često tumače tuđe poruke protiv sebe. Razvijanjem empatijskog komuniciranja omogućuje se najviši stupanj interakcijske povezanosti, na kojem se ostvaruje dijalog. Vještina komunikacije važna je karika za uspješno provođenje svakodnevnih radnih zadataka zdravstvenog djelatnika, a samopoštovanje, slika o sebi, otvorenost, ljubaznost, toplina, izbjegavanje stereotipa i predrasuda preduvjeti su za razvijanje složenijih komunikacijskih vještina. Važnost edukacije o komunikacijskim vještinama kroz predavanja, demonstracije, individualne prakse, pojedinačni i grupni rad te opservacije i evaluacije, leži u unaprjeđenju i poboljšanju komunikativnosti u medicini i zdravstvu, što dovodi do odnosa u kojem čovjek čovjeku treba biti lijek.