Kvaliteta liječenja psihičkih poremećaja značajno se poboljšala pronalaženjem sve djelotvornijih lijekova i primjenom efikasnih psihosocijalnih metoda liječenja. Međutim, nekritična upotreba psihofarmaka umjesto adekvatnih socioterapijskih i psihoterapijskih metoda, povećava opasnost da liječenje postaje nehumano i ugrožava osnovnu terapijsku dimenziju odnosa liječnik - bolesnik. Prema etičkim principima psihijatri su dužni pružiti najbolje liječenje koje je na raspolaganju po današnjim saznanjima; ono danas svakako uključuje rad sa stigmom i predrasudama vezanim uz psihičku bolest protiv kojih se treba boriti zakonom, sustavnim informiranjem, neposrednim kontaktom s grupama prema kojima postoje predrasude i sustavnim obrazovanjem. Stigma je neetična jer uključuje kršenje etičkih smjernica, u medicini generalno, a posebice u psihijatriji. Moderna psihijatrija rezultat je konstantne borbe između progresivnih i regresivnih snaga. Progresivne snage se bore s dogmatskim snagama koje se ne temelje na dokazima nego na vjerovanjima u koje pripada i stigma psihičke bolesti. Organizacija suvremene psihijatrijske službe vodi računa o jednakoj važnosti biološke, psihološke i socijalne dimenzije u liječenju; stoga je neetično ne pridavati važnost svim područjima podjednako. Usprkos znanstvenih dokaza da su psihosocijalne metode učinkovite u liječenju psihičkih poremećaja, ovo područje je u Hrvatskoj poprilično zanemareno i može se reći stigmatizirano unutar psihijatrije kao struke. Pojačano viđenje psihijatrijske bolesti kao biološke zanemaruje druga važna područja, koja uključuju i problem stigme i njen utjecaj na bolest. Biološke i psihološke specifičnosti mentalnih bolesnika često su razlog njihovoj depersonalizaciji, dehumanizaciji i izdvajanju. Polazna je pretpostavka da svaka osoba jest legalno kompetentna i treba uživati sva prava i obaveze kao drugi građani. Ne samo osnovna građanska prava, već i pravo na upravljanje svojom imovinom, pravo na rad ili zasnivanje obitelji. Temeljno ljudsko pravo svakog pojedinca je da živi u zajednici, a ne da doživotno izoliran i stigmatiziran promatra životne procese bez aktivnog sudjelovanja. Duševne smetnje nastaju unutar socijalne mreže, stoga bi njeni procesi nužno trebali stremiti pronalasku odgovora, načina oporavka i reintegraciji pojedinaca u zajednicu s ciljem unapređenja duševnog zdravlja i kvalitete života bolesnika i njegove obitelji.