Kritično bolesni pacijenti u jedinicama intenzivnog liječenja, čiji je tijek kompliciran akutnom ozljedom bubrega često zahtijevaju nadomjesnu bubrežnu terapiju. Hemofiltracija se danas rutinski koristi za liječenje akutnog zatajenja bubrega na odjelu intenzivne njege, a za razliku od hemodijalize i peritonealne dijalize, koje se oslanjaju na difuziju molekula kroz gradijent koncentracije, hemofiltracija koristi konvektivni transport otopljene tvari pri čemu se molekule čiste pokretnim tokom otapala. Primarni cilj provođenja postupka hemofiltracije je djelomično nadoknaditi gubitak bubrežne funkcije i povezanih posljedica, što uključuje nakupljanje dušičnih otpadnih tvari, uremične toksine, poremećaje elektrolita, metaboličku acidozu i preopterećenje volumenom. Indikacije za pokretanje kontinuirane nadomjesne bubrežne terapije uključuju preopterećenje volumenom, ozbiljnu metaboličku acidozu i poremećaje elektrolita te otvorene uremičke simptome. Procjena vremena pokretanja bubrežne nadomjesne terapije je iznimno važna za pozitivan ishod pacijenta i često je u fokusu brojnih kliničkih studija. Kao i kod svih medicinskih intervencija, ni kontinuirana nadomjesna bubrežna terapija nije bez rizika. Dobro poznate komplikacije uvođenja katetera uključuju vaskularne ili visceralne ozljede koje rezultiraju krvarenjem, pneumotoraksom, hemotoraksom i stvaranjem arteriovenske fistule. Dugotrajna primjena katetera povezana je s venskom trombozom ili stenozom. Dobro funkcionirajući krvožilni pristup preduvjet je za uspješnu kontinuiranu nadomjesnu bubrežnu terapiju. To se obično postiže umetanjem dvolumenskog netuneliranog katetera bez cuffa u jednu od središnjih vena. Medicinska sestra sudjeluje u postupku postavljanja dijaliznog katetera, a izravno je odgovorna za pripremu aparata, dijaliznog sustava i provođenje postupka hemofiltracije.