Ankilozantni spondilitis je upalna reumatska bolest nepoznate etiologije koja uzrokuje ankilozu i upalu zglobova aksijalnog skeleta zbog procesa osifikacije i fibroze intervertebralnih diskova i malih zglobova kralježnice koji kasnije dovode do izgleda kralježnice poput bambusovog štapa. Manifestira se najranije kao sakroileitis kod kojeg dolazi do entezitisa i sinovitisa. Zahvaća i ostale organske sustave, najčešće oči i srce, čime se opisuje i kao sistemska bolest. U uznapredovanoj fazi bolesti kada su već jasno izraženi svi simptomi bolesti, mijenja se postura tijela koja zauzima ˝stav skijaša˝ uz kojeg dolazi i do fenomena ˝gumene lopte˝. Bolest se češće javlja kod muškaraca prije 40. godine života, a povezana je s nasljeđivanjem HLA-B27 antigena što se u budućnosti još treba potvrditi. Za postavljanje rane dijagnoze potrebno je zadovoljiti radiološke i kliničke kriterije Njujorških kriterija koji su najčešće korišteni, a koriste se i ASAS kriteriji. Od dijagnostičkih postupaka najčešće korišteni su rendgenska snimka, magnetska rezonancija i kompjuterizirana tomografija. Nakon postavljanja dijagnoze provodi se fizioterapijska procjena kako bi se utvrdilo kolika su oštećenja nastala u opsegu pokreta i snazi mišića te funkcionalnosti pacijenta u svakodnevnim aktivnostima nakon koje slijedi fizioterapijska intervencija koja bi trebala sadržavati postupke koji su temeljeni na dokazima iz prakse, a opisani su u ovom radu. Farmakološka terapija u kombinaciji s fizioterapijom daje najbolje rezultate kod pacijenata oboljelih od ankilozantnog spondilitisa, a uključuje korištenje nesteroidnih antireumatskih lijekova te u novije doba i bioloških lijekova koji utječu na smanjenje aktivnosti proupalnih citokina koji su ključni za nastanak bolesti. Fizioterapijska intervencija uključuje primjenu fizikalnih agensa kao što su termoterapija, hidroterapija, elektroterapija i ultrazvučna terapija, primjenu terapijskih vježbi koje obuhvaćaju vježbe za povećanje opsega pokreta, vježbe za povećanje mišićne snage, jakosti i izdržljivosti te edukaciju bolesnika o efikasnim ergonomskim rješenjima, primjerenim aktivnostima te korištenju pomagala kako bi se smanjio negativan utjecaj bolesti na posturu i tjelesne strukture. U novije vrijeme naglasak je na pacijentovom aktivnom i voljnom sudjelovanju u rehabilitaciji te uključivanjem pacijenata u odluke koje se tiču terapije jer iste utječu na njegovu veću zainteresiranost za terapiju i ostvarenje ciljeva iste.