Abstract | Spondiloartropatije su skupina upalnih reumatskih bolesti karakteriziranih afekcijom aksijalnog i perifernog skeleta. Spaja ih slična klinička slika, povezanost s HLAB27 i dugoročno loš ishod bolesti. Patofiziološki proces dovodi do ankiloziranja aficiranih dijelova skeleta zbog čega dolazi do različitih funkcionalnih posljedica, a kod bolesnika s psorijatičnim artritisom često nastaje erozivni periferni artritis. Temelj farmakološkog liječenja su NSAID ili diferentni lijekovi koji modificiraju bolest (DMARD) ili biološki lijekovi i glukokortikoidi. NSAID su opcija kod izoliranog spondilitisa, kod afekcije perifernog skeleta prednost imaju DMARD -ovi a anti TNF preparati su predviđeni za aktivnu rezistentnu bolest u svim oblicima SpA. Spondiloartropatije se obično kasno dijagnosticiraju, od 5 -10 godina od pojave prvih simptoma bolesti. Obzirom na razvoj novije, učinkovitije terapije i dostupnost iste, može se reći da je danas rana dijagnoza spondiloartropatija zapravo postala imperativ. Za postavljanje rane dijagnoze neophodna je kombinacija kliničkih i laboratorijskih značajki a uključuje: upalnu križobolju, pozitivan HLA-B27 i nalaz aktivne upale na MR-u. Vježbanje i tjelesna aktivnost su neophodni u terapiji spondiloartropatija. Vježbe je potrebno pažljivo odabrati na temelju specifičnih funkcionalnih deficita. Praktičnom primjenom znanstvenih istraživanja dostignute su nove mogućnosti u dijagnosticiranju, liječenju i rehabilitaciji koje ističu iznimnu ulogu i važnost fizioterapije kao jedne od najvažnijih sastavnica u procesu liječenja spondiloartropatija. Osim terapijskih vježbi, koje i dalje čine temelj liječenja, dostupne su i nove metode. Istovremena primjena terapijskih vježbi i ultrazvuka pokazala je, prema standardnim kriterijima procjene, veću učinkovitost u odnosu na samostalne terapijske vježbe. Za pacijente koji zbog trenutnog stanja nisu u mogućnosti izvoditi standardne vježbe, hidroterapija je metoda izbora obzirom da značajno smanjuje aktivnost bolesti i bol čime povećava kvalitetu života, iako ne pospješuje funkcionalni kapacitet i pokretljivost kralježnice. Primjena termoterapije ublažava upalne procese, čime reducira bol i pojavnost spazama. Rezultati dobiveni primjenom elektroterapije su oprečni te je potrebno daljnje ispitivanje, obzirom da je u nekim istraživanjima ipak postignuto kratkotrajno poboljšanje kronične boli. Iako se edukacija ne može izravno smatrati oblikom terapije, ne smije se zapostaviti jer je važan dio pacijentova pristupa bolesti. Kvalitetna edukacija omogućit će pacijentu da upozna svoju bolest, razumije upute i vlastite mogućnosti te ograničenja, kvalitetnije prati bolest i samim time bude samostalniji u aktivnostima svakodnevnog života. |