Veliki broj znanstvenika navodi da je povijest medicine bazirana na placebo efektu sve do razvoja moderne znanosti i moderne medicine. Placebom se smatra bilo koja intervencija, terapija ili tvar koja nema ciljanu terapijsku vrijednost ali učinci spomenutog efekta su pozitivni ukoliko se primjenjuju na način da pacijentu predoče pozitivne efekte intervencije, uz njegova pozitivna očekivanja. Uspješnost fizioterapijske intervencije ovisi o brojnim vještinama terapeuta kao i faktorima koji se primjenjuju da bi u konačnici sam ishod bio učinkovit i djelotvoran, no da bi intervencija bila još uspješnija i optimalna, svi zdravstveni djelatnici trebali bi primjenjivati pozitivne stavove svih segmenata intervencije u kojima bi sam pacijent razvio vjerovanje u uspješnost njegovog liječenja. Veliki broj studija obrađuje placebo efekt na subjektivnim simptomima poput boli, osjećaja umora, depresije te na objektivnim stanjima poput smanjenja upalnih procesa, povećanju gibljivosti zglobova, smanjenju edema itd. Odgovor na pitanje što je placebo ukazuje na činjenicu da je to zapravo korelacija uma i tijela koja djeluje na temelju ljudskih očekivanja da će lijek ili intervencija imati pozitivan učinak što rezultira sintezom vlastitih kemijskih procesa koji rezultiraju pozitivnom terapijskom ishodu. Placebo i nocebo kao dva suprotna djelovanja na ishod terapije, utjelovljuju psihoneurobiološke pojave gdje se događaju neurofiziološke, bihevioralne, perceptivne i kognitivne promjene. Povijesno su se placebo i nocebo učinci smatrali zbunjujućim elementima za kliničare no u posljednja dva stoljeća taj se stav počeo mijenjati i sve se više važnosti pridaje ovim učincima. U novije vrijeme hipotetska uloga placebo efekta sve je više zastupljena u fizioterapijskim istraživanjima, a nastavno tome i fizioterapijskim intervencijama moderne dobi gdje kao moćan alat zauzima, ništa manje bitno, mjesto koje je ekvivalent svim fizioterapijskim načelima i pristupima koji rezultiraju pozitivnom terapijskom ishodu.