Velika važnost bioetike u svim segmentima ljudskog djelovanja, a posebno u medicini zbog napretka u tehnologiji poprima sve veću ulogu. U radu se osim općih činjenica i povjesti kako etike tako i fizioterapije, te njihove sinergije obrađuju i bioetička pitanja i sama usmjerenost fizioterapeuta u edukaciji i primjeni bioetičkih principa i normi. Osim teoretskih pojmova u radu se dotićemo i praktične primjene bioetike u fizioterapiji. Pratimo povjest bioetike te njezinu pojavnost u Hrvatskoj, te obrađujemo važnost postojanja bioetičkih povjerenstava kako bi se djelatnost medicinskog osoblja, a i fizioterapeuta izdigla iznad konteksta profesionalizma. Moderno znanstveno područje medicinske etike suočava se sa mnogim etičkim i moralnim dvojbama i paradoksima između znanosti i humanosti. Čovjekov integritet treba promatrati holistički u cjelini, a ne kao sredstvo kojim se postiže ekonomska dobit i znanstvena afirmacija. Kronološki se dobiva uvid u kratki povjesni pregled fizioterapije i njezinu difuziju u medicinsku znanost, te osvrt na procvat fizioterapije u Hrvatskoj u doba austrougarskog carstva u 19 st, a Domovinski rat i to teško razdoblje iznjedrilo je svu važnost i neophodnost fizikalne medicine i rehabilitacije, a s druge strane pokazalo je nedostatak realnog stanja struke. U integraciji bioetike u fizioterapijskoj struci govori se o velikoj važnosti edukacije stručnog osoblja jer će se to odraziti i na kvalitetniji proces rehabilitacije, kroz holistički pristup pacijenta, te humaniji odnos prema njemu. Suvremena fizioterapija sa sobom nosi i visoke kriterije u načinu rada koje trebaju biti mjerilo svakog fizioterapeuta, osim što se od nega očekuje visoka profesionalnost u radu kao mjerilo fizičke spremnosti, u isto vrijeme zahtjeva se i njegova psihička stabilnost te emotivna inteligencija i duhovna snaga, te sve moralne komponente koje čovjeka čine čovjekom. Bioetika sa sobom nosi niz pitanja iz područja prava kako pacjenta tako i fizioterapeuta. U okviru sinergije bioetike i fizioterapije etički pristup fizioterapeuta u svome radu usmjeren je u dva pravca djelovanja, s jedne strane njegov rad s pacjentom mora biti prožet humanošču i dobrim suodnosom, a s druge strane treba se vodit po principima etičkih normi i pravila. Tu je neupitna autonomnost pacjenta koja nesmije biti narušena ni u jednom trenutku. Moralno etički duh bi morao prožimati interakcijski odnos fizioterapeuta i pacjenta u komunikaciji, međutim teoriju često ne potvrđuje praksa zato je bioetička edukacija od presudne važnosti za kvalificiranog terapeuta. Edukacija se zasniva na dva smjera prvi je na primjeni teoretskog znanja stečenog iz područja bioetike, a drugi u kvalitetnom odnosu sa pacjentom, te se u svom radu fizioterapeut mora voditi bioetićkim smjernicama i primjenjivati strategiju etičkog kodeksa. Dotičemo se i višeslojne problematike s kojim se susreče fizioterapeut u svome djelovanju. Edukacijom i kliničkom praksom fizioterapeut postaje sposobniji da se ne vodi samo površnim hipotezama te da problemu pristupa sistematski sa pacjentom u fokusu percepcije. Takvo okruženje gdje se pacjent stavlja u fokus interesa i aktivni je sudionik, stvara etično moralnu predispoziciju za ostvarenje dobre suradnje. Naglasak je na bioetičnom pristupu, pacjent se prihvača kao osoba sa svim njegovim vrlinama i manama, on je poštovan od strane terapeuta koji je usmjeren na najbolij moguči ishod za pacjenta. U zadnjem djelu se osvrčemo na specifičnosti bioetičkog pristupa fizioterapeuta kod pojedinih područja djelovanja (osobe sa CVI – cerebro vaskularni inzult, osobe sa invaliditetom - Halliwick koncept). Iako područja djelovanja u kojem fizioterapeut dijeluje imaju zajedničku strategiju intervencije kako u pogledu tehnika i vještina (kroz kliničku praksu) tako i teoretska znanja koja su prožeta etičkim kodeksom, međutim specifični okvir rada kojim se fizioterapeut bavi nosi sa sobom određene posebnosti koje bi fizioterapeut kroz edukaciju trebao savladati da bi mogao adekvatno pristupiti problemu te ga profesionalno i stručno riješiti (fizioterapijska strategija). Vođeni bioetičkim principima fizioterapeut bi trebao omogučiti pacjentu uz potpunu informiranost i dobru i otvorenu komunikaciju. Takvim odnosom prema pacjentu fizioterapijska struka poprima moralno – etičku konstrukciju koja u potpunosti objedinjuje čovjeka kao jedinku i vrednuje život u cjelini, zato je bitnost bioetičke edukacije za svakog fizioterapeuta od presudne važnosti da bi fizioterapijska struka dobila na vrijednosti.