Temu ovoga završnog rada čine specifičnosti prilagodbe adolescenata na hospitalizaciju. U prvome se dijelu rada razrađuje pojam adolescencije, kao i sveukupni kompleksni razvoj u adolescenciji. Adolescencija je razdoblje od 11. do 25. godine, što čini veliki raspon pa je zbog toga možemo podijeliti na ranu, srednju i kasnu adolescenciju. Svaka razvojna faza od rane do kasne adolescencije ima svoje specifičnosti u tjelesnome i kognitivnome razvoju. Zbog tjelesnih i kognitivnih promjena adolescenti imaju karakteristične probleme i razvojne zadatke te se stoga trebaju tretirati kao posebna skupina u zdravstvenome sustavu. Drugi se dio rada odnosi na pojam hospitalizacije i prilagodbu adolescenata na nju. Hospitalizacija se definira kao smještanje bolesnika u bolnicu uslijed dijagnoze koja se ne može liječiti ambulantno. Prilagodba na hospitalizaciju može biti zahtjevna bez obzira na dob. Adolescenti koji su u razvojnom procesu i na putu prema samosvijesti i odrasloj dobi često nailaze na probleme u prilagodbi na hospitalizaciju. Takvi problemi uključuju neadekvatan smještaj, neprilagođene uvijete njihovoj dobi, neusklađenu komunikaciju s osobljem, kao i nedovoljnu privatnost. Povelja o pravima djece u bolnici u teoriji rješava dosta problema i štiti djecu i adolescente, međutim u praksi često nije u potpunosti realizirana. Osim sa stresom same hospitalizacije, adolescenti, posebice oni koji boluju od kroničnih bolesti, suočavaju se i s boli. Osjećaj boli često ih čini tjeskobnima, bespomoćnima i manje vrijednima, što može rezultirati i depresivnim stanjima. Važni čimbenici koji pak olakšavaju hospitalizaciju adolescentima su pristupačnost, ljubaznost i poštovanje od strane osoblja, dobra komunikacija i uključenost u zdravstvene postupke i ishode, medicinska kompetencija zdravstvenih djelatnika, kao i skrb koja im je prilagođena te usmjerena ne samo na njih već i na njihovu obitelj. Zdravstveni djelatnici imaju važnu ulogu u cijelom procesu hospitalizacije pa bi stoga svi zdravstveni djelatnici koji rade s adolescentima trebali biti upoznati s kompleksnim adolescentnim razvojem kako bi ih mogli razumjeti. Komunikacija s pacijentima izrazito je važna jer se koristi za dobivanje ispravne dijagnoze te za uspostavu kvalitetnog odnosa između zdravstvenih djelatnika i adolescenata. Adolescenti ne žele da se s njima komunicira kao s djecom pa teže k preuzimanju inicijative za svoje zdravlje, stoga im je potrebno sve objasniti te im dati potpune i točne informacije na način koji oni razumiju. Tijekom medicinskih pretraga nije rijetkost da adolescenti pokazuju strah i nelagodu, što može ugroziti i izvođenje same pretrage. U tim slučajevima najvažniju ulogu ima zdravstveno osoblje, odnosno radiološki tehnolog, ako se radi o radiološkom postupku. Uspješna pretraga rezultat je uspješne suradnje i dobre pripreme koja uključuje komunikaciju i informiranje pacijenta o cijelome postupku. Adolescenti se često osjećaju zabrinuto i tjeskobno prije radioloških postupaka, stoga je vrlo važno pokazati razumijevanje i empatiju.