Pertrohanterni prijelomi čine čak 10% od ukupnog broja prijeloma koji se događaju kod lokomotornog sustava. Ova vrsta prijeloma karakteristična je za stariju populaciju koja nerijetko ima izraženu osteoporozu. Učestalost pertrohanternih prijeloma je u žena, u odnosu na muški spol, četiri puta veća. Prema istraživanjima, ova vrsta prijeloma nastaje šest godina nakon prijeloma vrata femura odnosno bedrene kosti. Kako je starija populacija, samo po sebi rizičnija i na žalost često s pridruženim ostalim bolestima, mortalitet je u odnosu na intrakapsulane prijelome znatno veći. Pertrohanterne prijelome ubrajamo u skupinu prijeloma gornjeg okrajka femura čiji su sinonimi prijelomi kuka. Pukotinom nastala pertrohanternim prijelomom zahvaćeni su oba trohantera, te mali i veliki obrtač. Ova vrsta prijeloma najčešće nastaje kod pada s razinom poda djelovanjem sile male jačine. Kod osoba starije životne dobi, ovakve povrede nastaju padanjem i spoticanjem, mogu nastati i spontano u/s osteoporozom koja uvjetuje prijelome, ili pak biomehaničkim slabljenjem kostiju, dok mlađe osobe s ovim prijelomom, najčešće ovu vrstu frakture dobiju uslijed djelovanja veće sile poput pada s visine ili djelovanjem sile u prometnoj nesreći te sportskih ozljeda. Liječenje pertrohanternog prijeloma je kirurško, a veliku ulogu u medicinskom timu ima medicinska sestra/tehničar koji bolesnika zdravstvenom njegom pripremaju psihički i fizički za operacijski zahvat te kasnije s njima provode najviše vremena u postoperacijskom oporavku. Kako se radi uglavnom o osobama starije životne dobi, rehabilitacija je od ključne važnosti za daljnji oporavak.