Inkontinencija to jest nemogućnost kontrole dolazi od kombinacije latinskih riječi „in“ što označava negativni prefiks i „continentia“ što znači usprezanje ili obuzdavanje. Inkontinencija se dijeli na urinarnu inkontinenciju (incontinentia vesicae) i fekalnu inkontinenciju (incontinentia alvi). Urinarna inkontinencija označava nevoljno, nekontrolirano bježanje urina te nesposobnost zadržavanja istog. Fekalna inkontinencija također označava nemogućnost kontroliranja to jest zadržavanja stolice, pražnjenje crijeva i kontrolu vjetrova. Veliku ulogu za održavanje kontinencije urina i stolice imaju mišići zdjeličnog dna koji pokrivaju dno trupa sprijeda od stidne kosti (os pubis) do trtične kosti (os coccygis) sa stražnje strane, time daju potporu trbušnim i zdjeličnim organima. Njihova disfunkcija ili slabost izaziva niz tegoba kao što su inkontinencija, prolaps zdjeličnih organa, smanjena seksualna funkcija i teškoće prilikom obavljanja nužde. Redovitom vježbom postiže se jačanje mišića, povratak funkcije, kontinencija urina i stolice, povećava se protok krvi kroz zdjelicu i njene organe. Također uz uspostavu kontrole redovito vježbanje utječe pozitivno na kvalitetu života. Fizioterapijski proces sastoji se od fizioterapijske procjene, fizioterapijske intervencije te praćenja i evaulacije stanja. Fizioterapijska procjena provodi se po SOAP modelu te se sastoji od subjektivnog i objektivnog pregleda, analize te plana fizioterapije. Fizioterapijska intervencija ovisi o individualnim problemima i ciljevima svakog pacijenta. Fizioterapijske metode koji se koriste kod liječenja inkontinencije su: terapijske vježbe za mišiće zdjeličnog dna, terapijske vježbe s vaginalnim utezima, biofeedback, trening mokraćnog mjehura, elektroterapija, promjena načina života, magnetoterapija i edukacija pacijenta o pravilnim položajima za vrijeme mikcije i defekacije. Cilj fizioterapije temelji se na edukaciji, prevenciji, smanjenju oštećenja i simptoma, postizanju što bolje funkcije te socijalne uključenosti osobe.