Pod pojmom tjelesnog invaliditeta podrazumijevaju se razna oštećenja, smetnje, funkcionalne ili motoričke poteškoće osobe, koje je onemogućuju u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Ta oštećenja mogu nastati kao posljedica određene bolesti ili traume ili je njihov uzrok biološke prirode. Prevencija invaliditeta djeluje na primarnoj, sekundarni te tercijarnoj razini. Kada se pojavi bolest ili nezgoda s posljedičnim oštećenjem zdravlja, koja dovodi do određenih ograničenja odnosno invaliditeta, tada se mijenja cjelokupno funkcioniranje osobe. Kako će osoba reagirati, djelovati i kompenzirati novonastalu situaciju ovisi o osobinama ličnosti osobe ali i utjecaju okoline te podršci koju od nje dobiva. Okruženje u kojem osoba s invaliditetom živi ima velik utjecaj na njeno suočavanje, prilagodbu i prihvaćanje novonastale situacije. Pojedine se osobe uspijevaju dobro prilagoditi novonastaloj situaciji, ne dozvoljavajući da ih on sputava, dok se kod drugih pojavljuje čitav niz negativnih reakcija koje utječu na sve sfere njenog života. Razlozi su uglavnom isti - negativna percepcija, marginalizacija i razne predrasude i pogrešni stavovi prema osobama sa invaliditetom. Stavove i predrasude teško je mijenjati jer su uglavnom duboko utkani u svijesti ljudi i društva, no nije nemoguće. Republika Hrvatska usmjerila je svoju politiku zaštiti, promicanju i provedbi prava osobama s invaliditetom te izradila nacionalne dokumente koji štite i osiguravaju provedbu prava osoba s invaliditetom. Isto tako, u Republici Hrvatskoj postoji velik broj propisa koji reguliraju prava osoba s tjelesnim invaliditetom no osim što ovise o mnogim detaljima (stupanju i vrsti invaliditeta, mjestu boravka, imovinskom stanju i prihodima osobe i slično), često osobe s invaliditetom nisu upoznate sa njima.