Aloimunizacija je imunosni odgovor na genetski različite eritrocitne antigene koji se nazivaju aloantigenima, a dolaze u doticaj s primateljem tj. pacijentom prilikom transfuzijskog liječenja, trudnoće ili nakon transplantacije tkiva i organa. U doticaju sa eritrocitnim antigenima, imunosni sustav primatelja ih prepoznaje kao strane, te kroz aktivaciju imunosnih stanica dolazi do razvoja antieritrocitnih protutijela. Stvorena protutijela se razliku prema svojoj specifičnosti, a svrstani su u sustave krvnih grupa prema genskoj osnovi i biokemjskoj građi. Najzastupljeniji sustavi krvnih grupa su ABO, Rhesus sustav, Kell, Kidd, Duffy i MNS. Eritrocitni antigeni razlikuju se prema imunogeničnosti, odnosno sposobnosti poticanja imunosnog sustava na stvaranje protutijela. Idući od najimunogeničnijih do najmanje imununogeničnih, eritrocitni antigeni se mogu poredati na slijedeći način: D, K, c, E, k, e, Fya, C, Jka, S, Jkb i s. Stvaranje protutijela ovisi o nekoliko čimbenika primatelja, kao što su genetski čimbenici i ostali čimbenici koji utječu na aktivnost imunolosnog sustava pacijenta: dob, spol, dijagnoza i liječenje. Neka protutijela mogu uzrokovati skraćivanje života transfundiranih davateljevih eritrocita te se ona nazivaju klinički značajnim antieritrocitnim aloprotutijelima. Klinički značajna protutijela mogu uzrokovati hemolitičku transfuzijsku reakciju pacijenta, a zbog placentarnog prijenosa protutijela od majke do fetusa može doći do razvoje hemolitičke bolesti fetusa i novorođenčeta. Aloimunizacija se dijagnosticira imunohematološkim ispitivanjem pacijenta koji se temelji na principu indirektnog antiglobulinskog testa.