Abstract | Šećerna bolest je kronična, metabolička koju karakterizira povišena razina glukoze u krvi (ili šećera u krvi), što s vremenom dovodi do ozbiljnog oštećenja srca, krvnih žila, očiju, bubrega i živaca. Gušterača je važan organ koji utječe na nastanak šećerne bolesti. Postoje dva tipa šećerne bolesti, to jest tip 1 i tip 2. Šećerna bolest tipa 1, poznata još kao juvenilni dijabetes ili dijabetes ovisan o inzulinu, kronično je stanje u kojem gušterača sama proizvodi malo ili nimalo inzulina. Za osobe koje žive sa šećernom bolesti, pristup pristupačnom liječenju, uključujući inzulin, ključan je za njihov opstanak. S druge strane, tip 2, koji se pojavljuje obično u odraslih osoba, češći je oblik šećerne bolesti od tipa 1. Javlja se onda kada tijelo ne proizvodi dovoljno inzulina ili jednostavno postane otporno na inzulin. Liječi se uglavnom antidijabetičkim lijekovima. U posljednjih tridesetak godina prevalencija šećerne bolesti tipa 2 značajno je porasla u svim zemljama neovisno o razini prihoda. Komplikacije koje se javljaju kod šećerne bolesti mogu se podijeliti na akutne i kronične, a neliječene komplikacije dovode do smrtnog ishoda. Kvaliteta života te životni stil uvelike utječu na prevenciju i regulaciju šećerne bolesti. Prehrana i tjelesna aktivnost su dva najvažnija čimbenika koja dokazano pozitivno utječu na samu bolest. Biološke tvari u mediteranskoj prehrani imaju povećanu osjetljivost na inzulin i smanjenu rezistenciju. Kombinacija aerobnog vježbanja s vježbama s otporom predstavlja najučinkovitiji i najidealniji model tjelesne aktivnosti za prevenciju i regulaciju šećerne bolesti.
Medicinska sestra, kao jedan od najvažnijih članova multidisciplinarnog tima, ima glavnu zadaću u edukaciji bolesnika. Provođenjem zdravstvene skrbi u kući može utjecati na prevenciju i tijek šećerne bolesti kao i njenih komplikacija. Individualnim pristupom pacijentu, medicinska sestra uočava propuste te u skladu sa kognitivnim sposobnostima bolesnika educira o pravilnoj primjeni terapije, pozitivnom ponašanju te zdravim životnim navikama. Uz edukaciju bolesnika, bitna je i edukacija ostalih članova obitelji koji skrbe o bolesniku. |