Srčani zastoj predstavlja situaciju u kojoj osoba ne diše normalno i ne reagira, javlja se najčešće kao posljedica prethodne koronarne bolesti. Stopa mortaliteta uslijed srčanog zastoja je izrazito visoka, bez obzira na napredak liječenja i korištenje novih tehnologija u procesu provođenja postupaka cjelokupne skrbi. Ako odrasla osoba iznenada kolabira, ne reagira i ne diše normalno, ispravan pristup je pretpostaviti da je u srčanom zastoju i početi s provođenjem postupaka usmjerenih na spašavanje života. Poboljšanje vjerojatnosti preživljavanja srčanog zastoja uvelike ovisi o brzini i kvaliteti provođenja slijeda koraka koji se definiraju zajedničkim pojmom „lanac preživljavanja“. Lanac preživljavanje obuhvaća postupke procjene i prepoznavanja srčanog zastoja, pozivanja hitne medicinske službe, provođenje postupaka rane kardiopulmonalne reanimacije, defibrilacije, te u konačnici postupke postreanimacijske skrbi i rehabilitacije. Dispečer hitne medicinske službe ima izrazito značajnu ulogu u lancu preživljavanja jer ima mogućnost pružiti pomoć promatraču u početnoj procjeni i provođenju potrebnih intervencija do dolaska tima hitne medicinske službe. Prepoznavanje srčanog zastoja predstavlja izazov čije ispunjavanje zahtjeva visoku razinu znanja dispečera i spremnost promatrača na sudjelovanje u procesu spašavanja života. Prve tri karike lanca zajedno čine temeljne radnje unutar osnovnih strategija održavanja života, a može ih provoditi educirana ili needucirana osoba. Ako pacijent ne pokazuje reakcije i ne postoje vidljivi znakovi života potrebno je provesti procjenu prema ABCDE algoritmu, a u suprotnom provodi se procjena i zbrinjavanje prve četiri komponente algoritma i pacijenta se transportira u najbližu bolničku ustanovu. U cjelokupnom procesu zbrinjavanja važno je naglasiti da KPR predstavlja osnovu liječenja jer poboljšava vjerojatnost uspješne defibrilacije, a samim tim i vjerojatnost preživljavanja, dok svaka minuta bez KPR-a povećava rizik od smrtnog ishoda. Adekvatno i kvalitetno provođenje postupaka osnovnog održavanja života i upotreba AVD-a temelji se na komunikaciji između promatrača i dispečera hitne medicinske službe. Povećanje stope preživljavanja izvanbolničkog srčanog aresta ovisi također o koordiniranom odgovoru cijele zajednice, odnosno spajanju svih elemenata i komponenti u svrhu postizanja pozitivnih ishoda.