Shizofrenija predstavlja jednu od najkompleksnijih psihijatrijskih dijagnoza. Riječ je o bolesti sa specifičnom kliničkom slikom koja se manifestira nizom različitih simptoma koji se najčešće dijele u dvije skupine, a to su pozitivni i negativni. Pozitivni simptomi su halucinacije i deluzije koje često uzrokuju psihomotorni nemir u bolesnika. S druge strane, javljaju se negativni simptomi koji su karakteristični za kronični oblik bolesti i karakterizirani su povlačenjem u vlastiti svijet, gubitkom interesa za svakodnevne aktivnosti i depresivnim raspoloženjem. Zbog svoje kompleksnosti, konkretan uzrok nije utvrđen, međutim brojnim suvremenim istraživanjima, znanstvenici su uspjeli utvrditi neke od uzroka koji pogoduju nastanku ove bolesti. U ovom radu navedeno je poimanje shizofrenije kroz povijest i navedena su imena liječnika koji su zaslužni za razvoj shizofrenije kao psihijatrijske dijagnoze. Kao i sva ostala stanja, shizofrenija će u jednom trenutku zahtijevati hospitalizaciju oboljelog. Dijagnoza se postavlja na temelju dijagnostičkih kriterija Međunarodne klasifikacije bolesti, 10-te revizije i Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje Američkog psihijatrijskog društva. Također je potrebno prikupiti podatke putem psihijatrijskog intervjua. Liječenje shizofrenije provodi se primjenom antipsihotika, psihoterapijom, bihevioralno-kognitivnom terapijom i elektrokonvulzivnom terapijom. Medicinska sestra prva je osoba koja dolazi u kontakt s bolesnikom. Kroz cjelokupnu zdravstvenu njegu psihijatrijskih bolesnika, naglasak se stavlja na uspostavljanje terapijskog odnosa temeljenog na povjerenu. Kako bi se pružila zdravstvena njega čija se kvaliteta nalazi na najvišoj mogućoj razini, medicinska sestra mora biti dobro educirana, pripremljena i iskusna u radu sa osobama koje pate od ove bolesti. Dužnost je medicinske sestre bolesnika prihvatiti bez osuđivanja i napraviti plan zdravstvene njege koji odgovara samom bolesniku i uključiti ga u proces zdravstvene njege. Prilikom pružanja zdravstvene njege, fokus se usmjerava na adekvatnu komunikaciji i zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba prema Virginiji Henderson. Zbog specifičnosti u komunikaciji, medicinska sestra mora imati dovoljno razvijene komunikacijske vještine te poznavati obilježja terapijskog odnosa i pravila terapijske komunikacije kako bi na što bolji i kvalitetniji način pristupila bolesniku. Povjerenje koje se uspostavlja na početku samog odnosa bit će od velikog značaja za dostizanje željenih ciljeva zdravstvene njege.