Karcinom prostate je vrlo važan javnozdravstveni problem s visokom prevalencijom u razvijenim zemljama no malom stopom mortaliteta. U Hrvatskoj je posljednih godina porasla incidencija kao i mortalitet. Rizični čimbenici za razvoj karcinoma prostate uključuju dob, učestale infekcije mokraćnog sustava i spolno prenosive bolesti, pušenje, povećanu razinu testosterona u krvi te genetika. Adenokarcinomi čine više od 95% karcinoma. Rijetko se javljaju sarkomi i limfomi. Karcinom prostate je u ranoj fazi asimptomatski, a u kasnijoj fazi bolesti se javljaju učestalo mokrenje, nokturija, hematurija, disurija, te problemi sa spolnom funkcijom. Bolest se dijagnosticira digitorektalnim pregledom i vrijednostima prostata specifičnog antigena. U dijagnostici veliki značaj ima biopsija prostate. Stupanj adenokarcinoma prostate se određuje Gleason rezultatom, a za određivanje stadija bolesti se primjenjuje TNM sustav klasifikacije. Liječenje ovisi o stadiju karcinoma a uključuje zračenje, kemoterapiju i operativni zahvat. Izbor liječenja lokaliziranog karcinoma prostate je radikalna prostatektomija kojom se odstranjuju prostate i seminalne vezikule sa ili bez limfadenektomije. Nakon radikalne prostatektomije se razvijaju brojne komplikacije uključujući krvarenje, dehiscijenciju anastomoze, infekciju rane, erektilnu disfunkciju, inkontinenciju urina te plućnu emboliju. Zdravstvena njega bolesnika se dijeli na preoperativnu, intraoperativnu i postoperativnu. U preoperativnom razdoblju su vrlo važne edukacija i fizička priprema za operativni zahvat. Sestrinske intervencije su tijekom intraoperativnog razdoblja usmjerene na sigurnost bolesnika tijekom operativnog zahvata. Medicinska sestra u postoperativnom razdoblju ima najveću ulogu u liječenju boli i kontinuiranom praćenju bolesnikovog stanja, a samim time i pravodobnom uočavanju i liječenju postoperativnih komplikacija. Kod bolesnika je narušena kvaliteta života zbog razvoja erektilne disfunkcije i inkontinencije urina, stoga je zdravstvena njega usmjerena na pružanje psihološke podrške, edukaciju i strategije suočavanja s novonastalom situacijom, čime se želi postići optimalno funkcioniranje bolesnika.