Jedinica intenzivnog liječenja je specijalizirana bolnička jedinica u kojoj se liječe životno ugroženi pacijenti koji zahtijevaju stalno praćenje (monitoring) i nadzor. Kardiopulmonalni zastoj u jedinicama intenzivnog liječenja predstavlja iznenadni gubitak svijesti s odsutnošću pulsa nad velikim arterijama i zastojem disanja. Kako bi se što hitnije reagiralo potrebno je započeti proces kardiopulmonalne reanimacije. Kardiopulmonalna reanimacija (KPR) je postupak pri kojem se vrši kompresija prsnog koša, a to iznosi otprilike 5 cm, ali ne više od 6 cm kod prosječne odrasle osobe. Frekvencija je od 100 do 120 kompresija u minuti. Nakon svake kompresije potrebno je omogućiti da se prsni koš vrati u prvobitni položaj prije izvođenja nove kompresije te smanjiti prekide u kompresijama. Važno je ne gubiti kontakt s kožom, te prekidi vanjske masaže srca trebaju biti minimalni. Mjesto kompresije je sredina prsnog koša što odgovara donjoj polovici prsne kosti. Također se uz kompresije izvodi i umjetno disanje, sve zajedno s omjernom 30:2 (30 kompresija i 2 upuha). Kada se provodi umjetno disanje (ventilacija) potrebno je utrošiti jednu sekundu za širenje prsnog koša dostatnim volumenom. Također se kod pružanja hitne medicinske pomoći koristi defibrilator koji može isporučiti kontrolirani električni šok, te tako prekinuti kaotični srčani ritam odnosno ventrikularnu fibrilaciju (VT) i ponovno uspostaviti srčanu funkciju. Kod defibrilacije vrlo je važno znati prepoznati određene srčane ritmove. Srčane ritmove dijelimo u dvije skupine: srčani ritmovi koji zahtijevaju defibrilaciju (ventrikularna tahikardija i ventrikularna fibrilacija) i srčani ritmovi koji ne zahtijevaju defibrilaciju (asistola i električna aktivnost bez pulsa). Vrlo bitan čimbenik u zbrinjavanju pacijenta tijekom kardioplumonalnog zastoja predstavljaju i sestrinske intervencije kao što su primjena lijekova i dokumentacija. Lijekovi za reanimaciju koji se primjenjuju u jedinici intenzivnog liječenja su adrenalin, atropin, amiodaron, lidokain.