Pojava nasilja u starijoj životnoj dobi u zadnjih je desetak godina u porastu. Najčešće se nasilje vrši u obiteljskim kućama ili u institucijama, poput domova za starije i nemoćne te bolnicama. Fizičko, psihičko, seksualno, duhovno, financijsko ili emocionalno nasilje može vršiti bilo koja osoba iz kruga svakodnevice starije osobe. Najčešće nasilnik bude supružnik/ca ili netko od odrasle djece. Nije isključiva niti činjenica da nasilnik može biti djelatnik/ ustanove u kojoj je starija osoba smještena. Nasilje ostavlja velike posljedice na starijim pripadnicima stanovništva te je osobama potrebna sveobuhvatna psihosocijalna podrška. Prevencija nasilja nad starijim osobama provodi se na tri razine: primarna prevencija odnosi se ne edukaciju starijih osoba o njihovim pravima i problemima te edukacija o nasilju koje se može vršiti nad njima. Sekundarna prevencija uključuje aktivnosti koje se odnose na obrazovanja, istraživanja ili promicanja socijalne politike te je prevencija usmjerena na obitelj. Tercijarna prevencija usmjerena je na intervencije kojima je za cilj pružanje psihosocijalne pomoći starijim osobama koje su bile žrtve te spomenuta prevencija mora uključivati nužnu strategiju o podizanju svijesti i unaprjeđenju zakona. Patronažna sestra prva je osoba koja će prepoznati znakove nasilja u obiteljskoj, privatnoj kući starije osobe. Medicinska sestra će najčešće prva primijetiti nasilje u institucijama. U oba spomenuta slučaja medicinska sestra mora na vrijeme reagirati te prijaviti sumnje za nasilje, pokušati uspostaviti kvalitetan odnos temeljen na povjerenju između sebe i osobe starije životne dobi. Najčešće se osoba ne želi otvoriti zbog straha da će napadač ponovno izvršiti nasilje nad njom. Naravno, ne smije se žrtva pritiskati i siliti da govori usprkos svojoj volji i želji stoga je zadaća medicinske sestre da stvori bitno povjerenje. Sestrinske dijagnoze su brojne no najčešće su: strah, beznađe, socijalna izolacija te poremećaj spavanja zbog konstantnog prolaženja nasilnog čina u glavi.