Abstract | Kraniocerebralne ozljede uključuju ozljede lubanje i mozga. Imaju primarne i sekundarne
posljedice i značajan su uzrok morbiditeta i mortaliteta. Klasificiraju se kao otvorene i
zatvorene, primarne i sekundarne, te prema opsegu i težini ozljede prema Glasgow koma
ljestvici. Godišnje u Republici Hrvatskoj od 1 000 000 osoba, njih 8 000 doživi neki oblik
ozljede mozga. Činjenica koja zabrinjava je što veliki udio zahvaća mladu, radno aktivnu
populaciju. Simptomi ovise o tipu i težini kraniocerebralne ozljede, no najčešće uključuju
poremećaje svijesti, glavobolju, povraćanje, mučninu i nedostatak motoričke koordinacije.
Najčešći uzroci ozljeda su uglavnom prometne nesreće, padovi sa visina, razne sportske
ozljede, moždani udar te nasilni udarci na drugu osobu. Koliko će bolesnik imati posljedica
svojih senzornih i motornih funkcija ovisi o mjestu i razini ozljede. U dijagnostici je neophodna
procjena stanja svijesti pomoću GCS, te kompjutorska tomografija i magnetska rezonancija kao
najznačajniji modaliteti dijagnostike kraniocerebralnih ozljeda. Zbrinjavanje bolesnika s
kraniocerebralnom ozljedom započinje u prehospitalnim uvjetima, a u hospitalnim uvjetima se
nastavlja u jedinici intenzivnog liječenja. Liječenje ovisi o vrsti i težini ozljeda. Može biti
konzervativno i kirurško. Kirurško liječenje je indicirano kod epiduralnog ili subduralnog
krvarenja kraniotomijom, evakuacijom hematoma i hemostazom. U ranoj fazi oporavka je bitna
neurorehabilitacija čime se želi postići bolesnikov funkcionalni oporavak i prevenirati određene
komplikacije povezane s liječenjem. Zdravstvena njega bolesnika je usmjerena na kontinuirano
praćenje bolesnikovog općeg stanja, procjenu neurološkog statusa i vitalnih funkcija, a samim
time se mogu pravodobno uočiti moguće komplikacije. Kako bi bolesnik zadržao najvišu razinu
svoje neovisnosti nastoje se unaprijediti njegove fizičke, psihičke i socijalne sposobnosti. |