Abstract | SAŽETAK
Klinički fenomen poznat kao cirkulacijski kolaps koji rezultira neadekvatnim
protokom krvi u tkivima i organima i, kao rezultat toga, smanjenjem dostupnosti kisika i
drugih metabolički aktivnih kemikalija u tkivima, poznat je kao šok. Sistolički krvni tlak
manji od 90 mmHg, bljedilo kože, ubrzani otkucaji srca, smanjeno punjenje kapilara, "glad za
zrakom" i oligurija neka su od njegovih prepoznatljivih obilježja. Periferni puls je oslabljen i
tipično brz; ponekad su samo femoralni i karotidni puls palpabilni. Moguće su tahipneja i
hiperventilacija. Zbog toga je ključno što prije dijagnosticirati šok i započeti odgovarajuću
terapiju. Mogu se identificirati tri glavne faze u razvoju šoka. U početnom (neprogresivnom
ili kompenziranom) stadiju pokreće se niz kompenzacijskih mehanizama kao što su refleksna
simpatička aktivacija, pojačano izlučivanje adrenalina i noradrenalina, smanjeno izlučivanje
vode i soli putem bubrega, kretanje tekućine iz međustaničnog prostora u krvne kapilare, što
povećava učinkovitost srca, sužava krvne žile, povisuje krvni tlak i povećava volumen krvi,
tako da tijelo može podnijeti povećano opterećenje. Šok može uznapredovati u progresivnu
fazu, kada srce oslabi i sniženje tlaka je izraženije ako se ne otklone uzroci šoka i ako se ne
provede odgovarajuća terapija. Propusne kapilare neprestano propuštaju tekućinu i proteine u
tkiva, uzrokujući zgrušavanje krvi i razvoj brojnih sitnih ugrušaka. Acidoza se razvija kao
rezultat proizvodnje i otpuštanja mliječne kiseline iz stanica. Kada propadanje organa dosegne
ireverzibilan stupanj, nemoguće je spasiti život bolesnika. Prognoza ovisi o uzroku, otprije
postojećim bolestima, vremenu proteklom od početka šoka do uspostavljanja dijagnoze te
brzini i ispravnosti terapije. Medicinska sestra sudjeluje u procjeni stanja bolesnika, priprema
i provodi reanimacijsku terapiju, a u jedinici intenzivnog liječenja zadužena je za praćenje
stanja bolesnika, sprječavanje nastanka i širenja infekcija, zacjeljivanje rana i ublažavanje
bol |