Parkinsonova bolest je kronični progresivni poremećaj kod kojeg dolazi do neurodegeneracije sive tvari i smanjenja proizvodnje neurotransmitera dopamina. Parkinsonova bolest je, uz Alzheimerovu bolest, jedan od najučestalijih neurodegenerativnih poremećaja u svijetu. Simptomi se prvi put obično pojavljuju između 50. i 65. godine. Glavni klinički simptomi su tremor, rigor, bradikineza te posturalna nestabilnost. Uz navedene simptome javlja se zamor, hiposomija, poremećaj spavanja, bol te poremećaj kognitivnih funkcija. Etiologija same bolesti još nije poznata, ali smatra se da je Parkinsonova bolest uzrok međudjelovanja genetskih i okolišnih čimbenika. Dijagnoza se temelji na uočenoj prisutnosti barem dva od tri glavna simptoma bolesti u kliničkoj slici. Pri postavljanju dijagnoze potrebno je napraviti više pregleda u duljem razdoblju pri čemu se prate simptomi i rabe razni testovi uključujući detaljan neurološki pregled, kompletni fizikalni pregled, uzimanje anamneze i procjenu genskog rizika. Fizioterapijska intervencija mora biti svrsishodna, primjerena mogućnostima pacijenta te individualno osmišljena. Različito je usmjerena kroz svaki od stupnjeva bolesti: rani, srednji i kasni. U ranom stupnju naglasak treba staviti na prevenciju mišićno-koštanih oštećenja provođenjem aktivnog pokreta. Vježbe koje se preporučaju u ranom stupnju su: vježbe za balans i koordinaciju, vježbe za povećanje opsega pokreta, vježbe izdržljivosti, vježbe jačanja, vježbe istezanja, respiratorne vježbe i vježbe mimične muskulature. U srednjem stupnju provode se tehnike za povećanje pokretljivosti i posturalne svjesnosti. Naglasak je na svakodnevnim aktivnostima kao što su: sjedanje, dizanje iz različitih stolica, sjedanje na stolicu, lijeganje u krevet te ustajanje iz kreveta. U kasnom stupnju u slučaju potrebe za invalidskim kolicima poželjno je i osigurati opremu za lakšu mobilnost u krevetu i transfer. Uz navedene intervencije pozitivan učinak su pokazali PNF i Bobath koncept, terapija glazbom i plesom te Alexander tehnika. Osim primjene fizioterapijskih postupaka, edukacija i psihosocijalna podrška bolesnicima i članovima obitelji, kao i osnivanje udruga bolesnika s Parkinsonovom bolesti, značajno doprinosi razumijevanju bolesti. Fizioterapeut i ostali članovi tima moraju naći način kako pristupiti takvom bolesniku, kako komunicirati s njim, kako pridobiti bolesnika na suradnju koja je bitna i ključna za oporavak.