SAŽETAK Diabetes insipidus je endokrinološki poremećaj koji uključuje poremećaj rada peptidnog hormona stražnjeg režnja hipofize, antidiuretskog hormona (ADH). ADH vrši svoje učinke na distalne bubrežne tubule i sabirne kanale. Obilježen je eliminiranjem prekomjernih količina razrijeđenog urina i pojačanom žeđi. Dvije glavne klasifikacije diabetes insipidusa su centralni diabetes insipidus karakteriziran smanjenom mogućnosti stražnjeg režnja hipofize za oslobađanje ADH, i nefrogeni dijabetes insipidus. Druga dva tipa su dipsogeni diabetes insipidus koji je karakteriziran pretjeranom žeđi zbog smanjenog osmotskog gradijenta i gestacijski kojega karakterizira povećana koncentracija placentne vazopresinaze tijekom trudnoće. Liječenje ovisi o klasifikaciji bolesti, a ako se pravodobno i adekvatno ne liječi mogu nastati teške komplikacije. Najčešće komplikacije su dehidracije i elektrolitski disbalans. Najvažniji korak u liječenju simptoma je održavanje odgovarajućeg unosa tekućine prije gubitka istog s naglaskom na očuvanju kvalitete života. Najčešći lijek izbora kod centralnog i gestacijskog diabetes insipidusa je primjena sintetskog ADH, dezmopresina. Liječenje nefrogenog oblika je izazovnije. Zahtjeva prekid uzimanja lijekova i održavanje dijete koja pogoduje bubrezima kako bi se spriječila hipernatremija. Liječenje dipsogenog oblika uključuje bihevioralnu terapiju koja je usmjerena na regulaciju unosa vode. U liječenju bolesnika s diabetes insipidusom je potrebna provesti zdravstvenu njegu kojom će se smanjiti mogućnost komplikacija koje mogu dovesti do negativnog ishoda. Medicinska sestra mora pratiti znakove i simptome koji ukazuju na pogoršanje bolesnikovog stanja i ostvariti dobru suradnju s ostatkom multidisciplinarnog tima kako bi se poboljšali ishodi i omogućila bolja kvaliteta života bolesnika