Abstract | Posljednjih desetljeća svjedočimo pojačanom interesu javnosti, medija i stručnjaka različitih profila za probleme zanemarivane i zlostavljane djece. Postoji mnogo definicija zlostavljanja, a jedna koja obuhvaća sve je da je to bilo kakav oblik emocionalnog, tjelesnog ili verbalnog vrijeđanja djeteta koje predstavlja traumatsko iskustvo, a kao posljedicu ostavljaju duboke ožiljke. Postoje četiri osnovne vrste zlostavljanja – tjelesno, emocionalno i seksualno zlostavljanje, te zapostavljanje djeteta. Mnogi ne znaju, ali postoje i posebne vrste zlostavljanja koji uopće ne misle da je to zlostavljanje nego samo obično ponašanje prema djetetu. Među njih ubrajamo fetalno zlostavljanje, sindrom tresenog djeteta, svjedočenja nasilja u obitelji, nasilje među vršnjacima, nasilje putem moderne tehnologije i münchausenov sindrom preko posrednika. Bilo koja vrsta zlostavljanja ostavlja kratkoročne ili dugoročne posljedice za djetetov tjelesni, emocionalni, kognitivni razvoj i socijalno funkcioniranje. Ponekada samo jedan snažan udarac ili spolno zlostavljanje koje se dogodi samo jedanput mogu imati trajnije i dugoročnije posljedice nego da se desi više puta. Što se djetetu ranije pruži bilo kakva pomoć veće su šanse da se ono oporavi, ali naravno dijete mora o tome i što ranije progovoriti, a ne držati samo za sebe. U raznim zemljama je teško odrediti raširenost nasilja prema djeci radi nedostatka podataka, u svakoj zemlji se koriste različite varijable, veliki dio slučajeva zlostavljanja nikada niti ne uđe u službene statistike, a u nerazvijenim zemljama slabo funkcioniraju službe za zaštitu djece i nema se kome zlostavljanje prijaviti. Djeca su puno puta indirektno zlostavljana i žrtve jer pokušavaju pomoći ne zlostavljajućem roditelju, a ponekad su jednostavno u krivo vrijeme na krivom mjestu. Osobe koje su zlostavljači su u većini roditelji, članovi obitelji, prijatelji, a jako rijetko osobe koje nemaju nikakvu povezanost s djetetom. |