Samoubojstvo se često smatra krajnjim izrazom nevolje; odnosno to je točka kada nema vizije budućnosti. Samoubojstvo je globalni zdravstveni problem i petnaesti je vodeći uzrok smrti u svijetu; provedba probira rizika od samoubojstva u medicinskim ustanovama predložena je kao mjera za prevenciju samoubojstva. Samoubojstvo u bolnici jedna je od najčešćih vrsta tragičnih događaja, a bolnice mogu (i trebaju) poduzeti korake kako bi smanjile vjerojatnost doživljavanja ove vrste krize. Rizik od samoubojstva u psihijatrijskim bolnicama je veći nego u općoj populaciji, unatoč tome što je sigurnost pacijenata prioritet svake bolnice. Međutim, do danas, zbog složenosti procjene rizika od samoubojstva, nije postignut konsenzus o mjerama prevencije samoubojstava koje bi trebale postojati u bolnicama. Medicinske sestre mogu po svom nahođenju staviti suicidalne pacijente na mjere predostrožnosti za suicid ili povećati razinu predostrožnosti ako psihijatar nije dostupan ili dok psihijatar nema priliku nazvati ili pregledati pacijenta. Problemi s procjenom pacijenata često uključuju nepotpunu procjenu rizika od samoubojstva pacijenta pri prijemu, izostanku ili nepotpunu ponovnu procjenu i neuspjeh u identificiranju i uklanjanju alata koji bi se mogli koristiti za samoozljeđivanje. Čimbenici osoblja/obuke koji su doprinijeli bolničkom samoubojstvu uključivali su nedovoljnu orijentaciju/obuku osoblja, lošu komunikaciju osoblja, neadekvatne razine osoblja, nepotpuno ili rijetko promatranje pacijenata, nedostatak dostupnih informacija o pacijentu i neprikladno planiranje skrbi. Psihijatrijski bolesnici čine populaciju sa znatno povećanim rizikom od samoubojstva. Identificiranje onih koji su u neposrednoj opasnosti još uvijek je izazovan zadatak za bolničko osoblje. Preventivne mjere tijekom hospitalizacije uključuju temeljitu procjenu suicidalnih obilježja, naglasak na razvoj budućih perspektiva i pregled bolničkih propisa za pacijente koji žele napustiti odjel.